U javnosti se naveliko i naširoko raspravlja o poremećajima hranjenja te ih se često nestručno klasificira i navodi pri komentiranju nečijeg fizičkog izgleda. Uz standarde ljepote postavljene većinom od strane modne industrije, poremećaji hranjenja uzimaju sve više maha. Dodatni pritisak stvaraju i društvene mreže na kojima se preporučuje određena vrsta prehrane, namirnica, tjelovježbi i slično, a kojima se postiže željeni izgled (uz više ili manje truda).

Generalno poremećaji jedenja nisu, kao što to mediji znaju navoditi, bolesti modernog doba već su poznati od davnina, a neki su opisani još u antičkim spisima. Prema suvremenim medicinskim klasifikacijama spadaju u psihičke poremećaje, a zastupljeni su u svim kulturama s različitom učestalosti. Najčešće su u fokusu javnosti anoreksija i bulimija koje u svojim terminalnim fazama rezultiraju iznimno mršavim izgledom pa ćemo često čuti ljude kako za vrlo mršave osobe govore „vidi ovu anoreksičarku“ ili „bulimičarku“, ne znajući pri tom je li uopće riječ o bolesti ili je osoba jednostavno takve konstitucije. S druge strane, pogledom na pretilu osobu mogli bi izjaviti nešto poput „vidi ovu debelu/og“ uz izostanak neke proizvoljne dijagnoze. Kod takvih „debelih“, kao i kod „anoreksičnih“ dijagnoza, može biti i neka druga vrsta bolesti, koja ne zadovoljava kriterije poremećaja hranjenja.

Budući su nam hrana i njen svakodnevni unos nužni za preživljavanje, nije lako postaviti dijagnozu poremećaja hranjenja. Overeaters anyonimous jednostavno opisuju poremećaje hranjenje ovako: „Jedna špaga, dva kraja“; na jednom kraju: kompulzivno jedenje, a na drugom kraju: bulimija i anoreksija.

Što je kompulzivno prejedanje?

Riječ je o pojavi nekontroliranih i/ili razuzdanih naleta prejedanja koji se kod pogođenih ljudi javljaju najmanje dva puta tjedno tijekom promatranih šest mjeseci. Pri tome osobe u sebe trpaju ogromne količine hrane, najčešće ugljikohidratne visokorafinirane (sladoled, krafne, slatkiši i sl.) ili tzv. „junk“ hrane (hamburgeri, pizze, grickalice i slično) i to najčešće kad nikoga nema u blizini. Postoji mogućnost i jedenja bilo čega pa i vađenja iz smeća ukoliko nema druge hrane na raspolaganju. Primjer većeg prejedanja bilo bi konzumiranje 2500 kalorija u jednom obroku. Osobe prestaju jesti tek kad nastupi bol u predjelu želuca ili kad više ne mogu disati od pretrpanosti. Važno je istaknuti da takvoj epizodi ne prethodi stvarna, konkretna glad već hrana nadomješta trenutnu bol ili tugu ili neku drugu jaku emociju ili životni nedostatak. Poslije epizoda prejedanja slijedi samookrivljavanje, ponekad i mržnja samog sebe, depresivnost. Procjenjuje se da oko trideset posto pretilih osoba pati od kompulzivnog prejedanja. Podjednako su pogođeni muškarci i žene.

Poremećaj prejedanja ima gotovo iste psihičke pokretače kao i bulimija, dok je anoreksija bolest drukčije problematike. Kod prejedanja, za razliku od bulimije, nema kompenzatornog ponašanja u vidu povraćanja ili čišćenja laksativima i diureticima. Sličnost je u tome što u obje bolesti nakon epizode prejedanja slijedi osjećaj krivnje zbog izostale samokontrole. Osobe navode mnoge razloge zašto to čine, a najčešći su: stres, anksioznost vezana uz očekivanja okoline i usamljenost. Tu su još i dosada te hrana kao nagrada. Među emocionalnim posljedicama prejedanja navode se: krivnja, sram, poricanje, racionaliziranje, okrivljavanje drugih (npr. liječnika zato što ih nije na vrijeme upozorio na prekomjernu težinu).

Mehanizam u podlozi

Osobna borba da se dostigne i održi prihvatljiva težina te da se dosegne prevlast nad ponašanjima razuzdanog i nekontroliranog prejedanja, dovodi do ovisničkog procesa pa i javljanja ovisničke krize ako se nema što za jesti. U tom procesu, osoba konstantno razmišlja o hrani, svjesno ili nesvjesno te jede hranu nekontrolirano usprkos poznatim posljedicama. Svi takvi pojedinci su svjesni gubitka kontrole nad vlastitim obrascima ponašanja. Važna komponenta u toj ovisnosti je osjećaj nagrade koju takva vrsta hrane izaziva. Sol uzbuđuje nepce i šalje poruku mozgu da treba još jesti. Šećer pobuđuje osjećaj užitka. Hrana čiji je okus pojačan tim i sličnim dodacima (tzv. pojačivačima okusa) izaziva otpuštanje dopamina, kemijskog spoja koji je vrlo sličan adrenalinu. Istraživanja pokazuju da ljudi koji jedanput osjete „nalet“ dopamina u mozgu češće posežu za namirnicama koje izazivaju upravo takvu reakciju, odnosno kad god su u prilici imaju potrebu jesti više. Taj signal „nagrade“ koji se osjeća kod povećane razine dopamina jači je od osjećaja sitosti i zadovoljstva zbog punog želuca pa kao rezultat toga ljudi neku hranu mogu trpati u sebe čak i kada nisu gladni.

Veličina ugode pripisana određenoj hrani može biti vrlo subjektivna, pod utjecajem ne samo hrane, okusa i dostupnosti, već i pojedinih genetskih/crta/psihosocijalnih razlika. Pretile osobe izjavljuju o povećanom zadovoljstvu prilikom konzumiranja prehrane visoke masnoće i visokog udjela šećera u odnosu na mršave osobe. Alternativno (ili možda dodatno), sugerira se da bi prejedanje, baš kao što je kockanje ili zlouporaba ilegalnih tvari, moglo biti odraz sindroma deficijencije u sustavu nagrađivanja, čije posljedice bi mogle povećati motivaciju za dobivanjem nagrade, u ovom slučaju za hranom. Pokazalo se da osobe koje pokazuju tendenciju prejedanju, pokazuju povećanu aktivnost u područja mozga povezanog s nagradom, kada im je prikazana ukusna usporedbi s bezukusnom hranom. Pretile osobe imaju veći strijatalni odgovor na vizualno prikazanu hranu u odnosu na mršave pojedince.

Tri uzroka kompulzivnog prejedanja

1. Biološki - nasljedna sklonost poremećajima hranjenja.

2. Psihološki - perfekcionizam, sklonost depresivnosti, nedostatak samopoštovanja.

3. Socijalni - pritisak društva i medija, promocija dijeta (istraživanje rađeno 1995. godine na Fidžiju pokazalo je da na tom otoku nije bilo osobe koja ima simptome poremećaja hranjenja; samo tri godine kasnije, nakon što je na Fidži stigla televizija, 11,3% djevojčica povraćalo je s ciljem da smršave).

Simptomi kompulzivnog prejedanja

Kod klasičnog prejedanja logično dolazi do gomilanja kilograma, jer izostaje „ritualno“ čišćenje specifično za bulimiju. Dugoročno gledano, ako osoba učestalo konzumira velike količine visokokalorične hrane, naštetit će vlastitom organizmu. Kao posljedice kompulzivnog prejedanja možemo navesti dijabetes, povišen krvni tlak, visok kolesterol, kardiovaskularne bolesti, itd. Sljedeće što možemo svrstati u simptome je činjenica da su ti ljudi obično opsjednuti dijetama, uz negativan stav prema izgledu i tijelu uopće. Čak i kad uspješno izgube kilograme, ostaju u stanju preokupacije izgledom. Kako u svim životnim situacijama reagiraju emocionalno, odnosno emocionalnim jedenjem, u stanju su višemjesečni trud „upropastiti“ u napadaju lošeg raspoloženja. Često su u depresiji jer bi htjeli drukčije izgledati, a ne uspijevaju u tome. Katkad se ovaj tip poremećaja jedenja javlja u kombinaciji s ovisnosti o alkoholu ili drogama te vrlo često u osoba s traumom seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu.

Simptomi:

• postoje epizode prejedanja;
• prejedanje je vezano uz tri ili više niže navedenih fenomena:
• osoba jede brže nego normalno;
• osoba jede sve dok se ne javi osjećaj neugodne prepunjenosti;
• osoba jede velike količine hrane iako zapravo nema osjećaja fizičke gladi;
• osoba jede na osami zbog stida;
• osoba ima osjećaj gađenja prema sebi, te depresije i krivnje zbog jela;
• postoji patnja povezana s prejedanjem;
• prejedanje se javlja dva dana u tjednu u periodu od šest mjeseci;
• prejedanje nije povezano s redovitim „čišćenjima“ (povraćanje, laksativi i sl).

Liječenje

Nije jednostavno boriti se protiv ovisnosti o hrani i nije lako biti discipliniran u promjeni prehrambenih navika i stila života. Uspostavljanje dobrog terapijskog odnosa, rad na stjecanju uvida u problem i želja da se radi na rješavanju problema uz primjenu motivacijskih tehnika od samog početka tretmana te spremnost osobe na suradnju preduvjet su uspjeha u dugotrajnom psihoterapijskom procesu. Psihoterapija uključuje i ponovno proživljavanje traumatičnog događaja pa takav korak može biti vrlo neugodan za pacijenta jer ga izlaže potisnutoj emocionalnoj boli. U slučajevima kad prejedanje prati depresija, propisuju se antidepresivi, no lijekovi kod poremećaja hranjenja općenito nisu dugoročno rješenje. U Republici Hrvatskoj postoji i Program 12 koraka Anonimnih Overeatersa u kojem svaka osoba ima priliku da sebi bude psihoterapeut, a iskustva se dijele sa tzv. sponzorom, osobom koja je dulje u Anonimnim Overeatersima.

Izvori:
1. Moss, M. (2013) Salt Sugar Fat: How the Food Giants Hooked Us. Random House, New York.
2. Kessler, D.A. (2009). The End of Overeating: Taking Control of the Insatiable American Appetite. Rodale books
3. www.centarbea.hr/
4. www.oa-hr.com/
5. www.vasezdravlje.com/
6. www.centarzdravlja.hr