Arheološki nalazi daju fragmentarnu sliku o razvoju kirurgije kroz povijest. Iz perspektive dosega suvremene medicine, mogla bi se nametnuti ideja nedoraslosti prethodnih kirurgija, no prolazeći kroz povijesne zapise dolazimo do brojnih fascinantnih saznanja o kirurgiji prošlih vremena. Ovisno o kulturi i smjeru razvoja pojedinih civilizacija, medicina je, a time i kirurgija, počivala na istim temeljima te je pratila specifičnosti svog vremena. Tadašnjim ljudima prihvatljiva, uostalom kao i nama naša medicina.

U poznatom povijesnom dokumentu, Hamurabijevom zakoniku, nekoliko se puta spominje liječnik: u svojstvu određivanja cijena njegovih usluga, ali i određivanja kazni za neuspješno liječenje. Kirurgijom su se tada bavili babilonski svećenici koji su uz to su bili i liječnici, i suci, i odvjetnici. Zanimljivost je da bi babilonski liječnici, ukoliko im ne bi bila jasna dijagnoza, pacijenta prekrili tankim slojem gline te bi operirali gdje bi se glina najprije stvrdnula, što je ujedno i mjesto koje proizvodi najviše topline, dakle na svoj su osobit način prepoznavali mjesto upale.

Osim u Hamurabijevom zakoniku, liječnici se spominju i na glinenim pločicama iz doba vladavine Asurbanipala. Arheološka istraživanja u Ninivi su rezultirala pronalaskom raznih kirurških instrumenata. Prikazi obrezivanja su nam dokaz kako su se i egipatski liječnici bavili kirurgijom. Tako se u Ebersovom papirusu navodi da su dječaci obrezivani u starosti od šest do 14 godina. Ebersov papirus se smatra osnovnom knjigom staroegipatske medicine u kojoj je navedeno i znanje o biljnim pripravcima. Također, sadrži poglavlja o kontracepciji, dijagnosticiranju trudnoće i drugim ginekološkim bolestima, bolestima oka i kože, stomatologiji, „namještanju“ kostiju i opeklinama.

Prijevodom Smithova papirusa utvrđeno je da je to zapravo knjiga iz kirurgije nastala oko 1550. godine pr. Kr. Kroz detaljne opise 48 slučajeva govori se o ranama i ozljedama prema anatomskim regijama te su dane i upute za njihovo liječenje. Analiza slučajeva se sastojala od pet dijelova: priroda rane, pregled pacijenta, dijagnoza, prognoza preživljavanja i liječenje. Za sve slučajeve u tom dokumentu, iznesena je klasifikacija za bolest koja se liječi, bolest s kojom se bori i bolest koja se ne liječi. Opisana je i imobilizacija, šivanje rana te prevencija infekcije rane. Prvi put se spominje i riječ mozak na nekom jeziku, a dokument sadrži i prvi poznati opis lubanje i moždanih ovojnica, vanjske površine mozga, likvora i intrakranijalnih pulzacija. Posebnost je Smithova papirusa da je pisan na racionalan i znanstveno-medicinski način bez isticanja uloge magije i napitaka.

Povijesno zanimljivo je i brahmansko razdoblje u kojem je djelovao Sušruta (oko 600. godine pr. Kr.). Obavljao je šest vrsta operacija, a naročito se bavio rinoplastikom. Poticaj za razvoj rinoplastike odnosno plastične kirurgije nosa u Indiji je bila kazna za preljub, odsijecanje nosa ili ušiju. Svrhovito je spomenuti kako se rinoplastika razvila na Zapadu u 3. st. pr. Kr. u Aleksandriji te je zatim zaboravljena sve do XVI. st. Indijska kirurška praksa je bila iznimno razvijena i najsličnija današnjoj praksi. Na području Kine specifičan kirurški zahvat bio je kastriranje muškaraca koji bi obavljali službu eunuha na dvoru. U 3. st. n. e. je živio kirurg Hua Tuo. Nisu pronađeni raniji zapisi o nekom drugom kineskom kirurgu, kao ni zapisi tisuću i pol godina kasnije. Kineska medicina pod utjecajem konfucijanizma nije pristajala na invazivne zahvate na ljudskom tijelu.

U srednjem vijeku medicina se držala znanja antičkih liječnika i stagnirala je u razvoju. Formirala su se sveučilišta u Bologni, Parizu, Oxfordu. Tad su profesori medicine u Parizu bili klerici i iz tog razloga se nisu bavili kirurgijom. Čak su sredinom XIV. st. studenti morali prisegnuti da se neće baviti kirurgijom. U novom vijeku, u XVI. st. je kirurgija doživjela veliki napredak koji je bio rezultat reforme anatomije i veće obrazovanosti kirurga. Svojim zaslugama naročito se ističe francuski vojni kirurg Ambroise Paré koji je usavršio nove kirurške tehnike i konstruirao nekoliko proteza. Razvoj kirurgije sputavalo je nepostojanje anestezije i opasnost od infekcija.

Kirurzi su po statusu bili nižeg ranga u odnosu prema ostalim liječnicima i obavljali su u najvećoj mjeri tradicionalne zahvate, kao što su vađenje zuba i puštanje krvi. Tijekom XVIII. st. europski kirurzi, među kojima se posebno ističu francuski i engleski, svojim radom i znanjem potiskuju brijače (poznate i pod imenom barbiri) koji su se svojim djelokrugom rada preklapali s kirurzima. Posljedično se brijačima sredinom tog stoljeća zakonom zabranjuje obavljanje kirurške prakse.

Ovaj sažeti i kratki pregled dovoljno pokazuje da ne smijemo biti tašti i smatrati samo današnja dostignuća vrhuncem medicine. Zadržimo otvoren um prema novim idejama te dajmo zasluženo mjesto liječnicima prošlih vremena.

U sljedećem feljtonu slijedi prikaz događanja koja su obilježila pojavu anestezije na medicinskoj sceni.