Depresija kod osoba starije životne dobi

U posljednje vrijeme u našoj Domovini, kao jedna od najaktualnijih tema u javnom prostoru, nametnulo se pitanje promjene demografske strukture, odnosno starenja opće populacije i problema koje ta činjenica nosi za društvo u cjelini. Taj fenomen nije izražen samo u Hrvatskoj, već u svim razvijenim zemljama, a posljedica je produljenja životnog vijeka s jedne te prirodne depopulacije, odnosno manjeg broja rođenih u odnosu na umrle, s druge strane.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj je evidentirano 17% osoba starijih od 65 godina, a daljnje procjene govore da će za 20 godina taj broj iznositi 25%. Slične su procjene i na svjetskoj razini kada govorimo o razvijenim zemljama. Zbog svega toga došlo je do razvoja posebnih područja znanosti koje se bave fenomenom starenja, kao što su gerontologija i gerijatrija. Sukladno tome i u psihijatriji se razvila posebna grana psihijatrije, psihogerijatrija koja se bavi psihičkim poremećajima kod osoba starije životne dobi. Važno je istaknuti da je učestalost psihijatrijskih poremećaja veća kod starijih osoba. Tu ne mislimo samo na pojavu nesanice i različitih poremećaja spavanja te anksioznost, već i depresiju koja je najučestaliji psihički poremećaj u starijoj životnoj dobi. Možemo reći da do 15% osoba starije životne dobi boluje od depresivnog poremećaja. No depresivni poremećaji su često nedijagnosticirani i neliječeni u starijih osoba čemu doprinosi stav da je depresivnost uobičajena u osoba starije životne dobi i prirodna reakcija na kroničnu bolest i promjene koje starija životna dob donosi.

Najčešći simptomi koje starije osobe navode u okviru depresije su: razni bolovi i somatizacije, razdražljivost i promjene raspoloženja i to sniženo i utučeno raspoloženje, koje se javlja svakodnevno i veći dio dana, gubitak zadovoljstva i interesa osobe za stvari i aktivnosti koje su je ranije veselile i zanimale, poteškoće u koncentraciji i pamćenju, osjećaj tuge, učestali posjeti liječnicima i inzistiranje na pretragama, pričanje o beskorisnosti.

Kada govorimo o podlozi nastanka depresije, odnosno njezinoj etiologiji važno je istaći da se tu radi o višeuzročnoj pojavnosti kod koje razlikujemo biološke, psihološke i socijalne, odnosno okolišne čimbenike. Pod biološkim čimbenicima podrazumjevamo određenu genetsku predispoziciju, odnosno sklonost u koju je uključeno djelovanje više različitih gena te promjene u određenim neurotransmitorskim sustavima u mozgu. Naime, u mozgu se kao i u nekim drugim djelovima tijela stvaraju biogeni amini, tzv. Neurotransmitori, odnosno prijenosci, kao što je serotonin, dopamin i noradrenalin, a koji su između ostalog odgovorni za regulaciju raspoloženja, volje, osjećaja sreće, boli, sna i apetita. Smatra se da promjene, odnosno sniženje u njihovoj koncentraciji, kao i poremećaj u regulaciji njihovog prijenosa dovodi do razvoja depresivnog poremećaja. Osim navedenih neurotransmitora smatra se da ulogu u pojavnosti i razvoju depresije imaju i određeni hormoni te čimbenici rasta, kao i neuropatološke promjene u određenim područjima, odnosno regijama mozga.

Pod psihološkim čimbenicima smatramo određena obilježja, odnosno crte same ličnosti, kao što je potreba za perfekcijom, odnosno savršenstvom ili pak manjak samopouzdanja i narušena slika o sebi. U okolišne čimbenike ubrajamo različita stresna i traumatska iskustva te životne promjene i situacije, kao što su umirovljenje, egzistencijalni problemi, preseljenje, kronična bolest ili bol, odlazak djece, smrt bliske osobe, supružnika ili prijatelja, gubitak samostalnosti, otežano kretanje, što sve povećava rizik za nastanak depresije.

Kod osoba starije dobi česti su i tzv. organski poremećaji raspoloženja. Njihovo bitno obilježje je upadljiv i trajan poremećaj raspoloženja, za koji se može dijagnostički procijeniti da je posljedica neposrednog fiziološkog učinka nekog općeg zdravstvenog stanja, kao što su degenerativna neurološka stanja, cerebrovaskularne bolesti, metabolički poremećaji, endokrinološka i autoimuna oboljenja te bakterijske i virusne infekcije i određeni tumori.

Kod organskog depresivnog poremećaja izraženi su depresivni psihopatološki simptomi. Oni uključuju depresivno raspoloženje i značajno smanjeno zanimanje za okolinska događanja i/ili uživanje. Ti simptomi moraju biti anamnestičkim podatcima, laboratorijskim nalazima i fizikalnim pregledom potvrđeni kao neposredna fiziološka posljedica određenog tjelesnog zdravstvenog stanja.

Što se tiče liječenja, u liječenju depresivnog poremećaja koriste se antidepresivi. Najveća i danas najpropisivanija skupina antidepresiva u starijoj životnoj dobi su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS). Jednako su učinkoviti kao i triciklički antidepresivi, ali imaju puno povoljniji profil nuspojava, tako da su ih gotovo potpuno istisnuli. Najčešće propisivani su escitalopram – maksimalna doza 10 mg, citalopram  20 mg, sertralin 50 mg, fluvoksamin i paroksetin. Kod ove skupine lijekova potreban je veći nadzor zbog interakcije sa nesteroidnim antireumaticima i mogućnosti krvarenja, a isto tako inhibiraju metabolizam antibiotika, antiaritmika, antimikotika, antipsihotika, benzodiazepina, steroida i drugih, no općenito su vrlo sigurni lijekovi.

Osim SIPPS-a kod starijih osoba s jetrenom disfunkcijom pokazali su se učinkoviti i tianeptin – maksimalna doza 25 mg, reboksetin 4 mg i duloksetin 60 mg.

Sve više se upotrebljavaju i dualni odnosno dvojni antidepresivi (venlafaksin maksimalna doza 200 mg i mirtazapin 30 mg).

Dr. Sanja Devčić, dr. Ljubomir Glamuzina