TEMA BROJA

Mjesec borbe protiv
ovisnosti

Aktualni trenutak hrvatske alkohologije

Doc. dr. sc. Zoran Zoričić

Klinika za psihijatriju
KBC „Sestre milosrdnice“, Zagreb

Hudolinov model tretmana alkoholičara, poznat i kao Zagrebačka alkohološka škola, temeljen na sveobuhvatnom preventivnom, terapijskom i rehabilitacijskom tretmanu liječenja, postao je ogledni model tretmana i standard liječenja na prostorima bivše Jugoslavije, proširen najprije u Italiju, a potom putem talijanske dijaspore i u mnoge druge zemlje svijeta.

Odlazak bardova (Hudolin, Lang), anomija hrvatskog društva te ratna zbivanja zadala su udarac vitalnosti klubova u devedesetim godinama, da bi zadnjih deset godina ponovno došlo do revitalizacije broja klubova i kvalitete rada. Ipak, unatoč postojanju škole sa najvećom tradicijom na području socijalne psihijatrije, model ne funkcionira u svim županijskim jedinicama, a glavni uzroci su nedostatna organizacijska i financijska skrb državne i lokalne uprave, izostanak interesa stručnjaka za rad na području alkohologije te nedovoljna edukacija stručnjaka iz alkohologije na dodiplomskim i postdiplomskim studijima i specijalizacijama.

Učeći i stječući iskustvo na izvorima Jonesove terapijske zajednice te doktrine anonimnih alkoholičara, ranih šezdesetih godina u Londonu, Hudolin modicifira genijalno navedene programe u program tzv. „zagrebačke alkohološke škole“, odnosno „Hudolinov model“. Za razliku od uzora AA, Hudolin u rad KLA uvodi stručnog djelatnika, obiteljski pristup u okviru teorije sustava te briše religioznu potku, kako bi uopće mogao program razviti u tada socijalističkoj i ateističkoj državi. Ipak, od te iste države uzima najbolje, dakle cijelu vojsku liječnika, medicinskih sestara, socijalnih radnika i defektologa koji zahvaljujući voluntarizmu počinju djelovati u klubovima, stvarajući inačicu bolju od samog originala. Sami AA zbog skupoće stručnjaka u zapadnim zemljama nisu si mogli priuštiti stručnog djelatnika.

Već od šezdesetih godina Klinika za alkoholizam, psihijatriju i neurologiju današnje KB „Sestre milosrdnice“ (poznatija kao Vinogradska), postaje svjetionik alkohologije na širem području, šireći model i na zemlje bivše države, potom Italiju i brojne druge zemlje. Model je temeljen na sveobuhvatnom tretmanu koji uključuje mjere primarne prevencije kroz edukacije i aktivnosti tijekom školovanja i kroz medije, zatim institucionalni sekundarni tretman kroz klinike i bolnice, uključujući stacionarni model i parcijalnu hospitalizaciju te posljednje, ali i najvažnije, rehabilitaciju kroz mrežu klubova liječenih alkoholičara, najznačajniju udrugu na području zdravstva i socijalne medicine i psihijatrije.

Pred rat, kao posljedica okretanja Hudolina radu u Italiji te posebno kroz ratno razdoblje, a povezano s promjenom prioriteta socijalne i zdravstvene službe, došlo je do značajnijeg urušavanja broja klubova, kao i kvalitete rada.

Zadnjih šest, sedam godina, po preuzimanju odgovornosti za djelovanje Saveza od strane nove generacije alkohologa, predvođene Zoričićem (Torre, Matošić, Orešković, Lesica, Krešo, Zudenigo, Šikić, Bakula, Lakner), kataliziran je proces podizanja intenziteta i kvaliteta rada u hrvatskoj alkohologiji. U većem dijelu psihijatrijskih kuća standardiziran je program rada, temeljen na Minnesotta modelu, obiteljskoj sustavnoj terapiji te rehabilitaciji kroz klubove. Učinjen je i ogroman napor u senzibilizaciji državne i lokalne vlasti za materijalnim i organizacijskim podupiranjem klubova liječenih alkoholičara. Značajni napori na području organizacije edukacije i supervizije rada stručnjaka urodili su osnivanjem škole trajne edukacije stručnjaka u KB Sestre milosrdnice“ te alkohološkim školama i seminarima (Mali Lošinj, Krk, Zagreb…).

Javnost je unatoč prvotnom otporu, odnosno tendenciji da na račun ovisnosti o drogama minimalizira sve ostale ovisnosti, ipak senzibilizirana za alkoholizam, kao najveći javno-zdravstveni problem povezan sa psihoaktivnim tvarima. Referentni centar Ministarstva zdravlja RH - Psihijatrijska klinika u Vinogradskoj, zajedno s HSKLA-om pomogla je organizaciji i djelovanju klubova u susjednoj BiH te tijesno surađuje sa stručnjacima iz okolnih zemalja (Italija, Slovenija, Srbija, Makedonija, Austrija).

Ipak, unatoč objektivno postojećim i priznatim uspjesima, još uvijek smo daleko od zacrtanog i željenog. Jedan dio krivnje leži u objektivnim okolnostima, jedan u subjektivnim.

Kao objektivno postojeći faktori na prvo mjesto dolazi nedostatak osviještenosti društva, nazdravičarska kultura povezana s prekomjernom potrošnjom alkohola, preferiranje ulaganja sredstava u tretman droga (lakše se i radije mi odrasli bavimo tuđom nego našom ovisnošću), utjecaj političkih lobija povezanih s alkoholnom industrijom), izostanak gratifikacije od strane pacijenata u početku liječenja u alkohologiji.

S druge strane u subjektivne faktore spada mali broj stručnjaka alkohologa, nedovoljna stručna i znanstvena izobrazba s područja ovisnosti, kako u dodiplomskoj, tako i u postdiplomskoj i specijalističkoj nastavi), okretanje većeg dijela stručnjaka ka biološkoj psihijatriji, koja je istodobno i lakša i financijski isplativija (puno je lakše kao terapijsko sredstvo koristiti tabletu nego sebe, odnosno stupanj davanja sebe pacijentu je znatno manji).

Apsurdno je da danas, u vrijeme kada EU pritišće i gura Hrvatsku psihijatriju u pravcu razvoja programa komunalne psihijatrije (psihijatrija u zajednici), ne možemo uspostaviti jedinstven model tretmana u cijeloj zemlji, odnosno prestati slijepo braniti broj golih bolesničkih postelja u psihijatrijskim ustanovama.

Za uspostavu psihijatrije u zajednici treba puno više od deklarativne podrške struke, koja braneći svoju tromost i interese postaje glavna kočnica transformaciji i osuvremenjivanju hrvatske psihijatrije.

Upravo je model zagrebačke alkohološke škole pokazao svu uspješnost multidisciplinarnog pristupa tretmanu alkoholičara, pokazao je da, gledano sustavom „uloženo-dobiveno“, model za jako mala financijska izdvajanja daje visoke rezultate, postižući apstinenciju u pacijenata na 5 godina od preko 40%, što je u svjetskim okvirima izuzetan rezultat.

Uvažavajući princip realiteta, odnosno tradiciju te zatečeno stanje, mišljenja sam da institucije koje se već bave alkoholizmom i pokrivaju određene županije i regije trebaju nastaviti razvijati sustav sveobuhvatnog tretmana alkoholizma uz preinake i poboljšanja koja donosi napredak i suvremeni tokovi društva, dok se u onim regijama i županijama u kojima ne postoji kvalitetniji program treba oslanjati na zavode za mentalno zdravlje i bolesti ovisnosti, koji se dodatno educirani, pored brige za ovisnike o drogama, trebaju baviti i drugim ovisnostima (alkohol, patološko kockanje, računala…). Samo u tom slučaju možemo udovoljiti ustavnom principu o dostupnosti podjednake usluge građanima na cijelom području RH.