Poštovani profesore Štulhofer, Vi se bavite iznimno zanimljivim, ali u našoj (i ne samo u našoj) sredini još uvijek intrigantnim područjem - seksologijom. Kako ste se, uopće, u svom stručnom radu usmjerili baš na taj dio ljudskog života?

Ne postoji jedan, odnosno glavni, razlog. Dogodilo se to dijelom slučajno, posjetom inozemnoj sveučilišnoj biblioteci na čijim je policama bila i seksološka literatura, a dijelom kroz potragu za nekom zanimljivom i u nas razmjerno nepoznatom temom. Individualne razlike, osobito u ponašanjima i interpretaciji iskustava, oduvijek su mi bile fascinantne. Shvaćanje i doživljaj seksualnosti itekako se razlikuju od osobe do osobe.

Vi ste jedan od rijetkih stručnjaka koji se bavi ovim područjem u Hrvatskoj. Po Vašem mišljenju, zašto je to tako?

Niti u drugim, znanstveno razvijenijim, zemljama seksologija nije osobito popularna specijalizacija. Doduše, možda je bolje reći kako usprkos interesu, osobito među mlađim generacijama – postoji vrlo mali interes za zapošljavanje znanstvenika koji se bave ljudskom seksualnošću. Kod nas dodatnu prepreku predstavlja i činjenica da ne postoje specijalistički programi iz tog područja, ni u medicini ni u društvenim znanostima.

Pokrenuli ste Katedru za seksologiju u Zagrebu pri Filozofskom fakultetu i edukaciju iz seksualne psihoterapije u Hrvatskoj, jeste li nailazili na poteškoće i nerazumijevanje pri tome?

Do sada nije bilo osobitih problema. Naravno da je bilo kolega koji su smatrali (a neki vjerojatno i dalje vjeruju u to) da sam prestao biti sociolog, odnosno da sam trebao ostati u nekom respektabilnijem i „relevantnijem“ području, no ne mogu to nazvati preprekama. Kada je pak riječ o edukaciji iz seksualne psihoterapije, iskustva su isključivo pozitivna. Bilo je dosta podrške i iz psihološke i psihijatrijske struke.

Koji profili stručnjaka se mogu educirati iz seksualne psihoterapije i koliko takva edukacija traje?

Program koji organizira Hrvatsko društvo za seksualnu edukaciju (http://www.hdst.hr/) traje dvije godine i osmišljen je kao specijalistička edukacija za osobe koje već imaju temeljnu savjetodavnu, odnosno psihoterapeutsku edukaciju. Riječ je dakle, o specifičnoj nadogradnji znanja i vještina. U dosadašnje dvije generacije polaznica i polaznika, najbrojniji su psiholozi, psihijatri i liječnici opće medicine, no ima i drugih profila.

Bavite li se u svom radu i individualnim savjetovanjem ili savjetovanjem parova i u kojoj mjeri ljudi koji imaju probleme u ovom području života traže stručnu pomoć?

Jednom tjedno radim u savjetovalištu, s pojedincima ili parovima koji imaju određenih teškoća u svom seksualnom životu. Kao što možete i pretpostaviti, oni koji dolaze spremniji su započeti razgovor o vlastitoj seksualnosti, imaju otvoreniji odnos prema toj temi, a vjerojatno se i lakše nose s idejom da je svakome ponekad potrebna stručna pomoć. Najčešće se javljaju visoko obrazovane osobe u dobi između 25 i 55 godina, koje već duže imaju neko negativno iskustvo ili poteškoću.

Utječe li seksualnost na ljudsko zdravlje i u kojem smislu?

Pogledate li medicinsku literaturu, naći ćete niz povezanosti između seksualne funkcije i drugih tjelesnih funkcija. Prema nerijetko nije lako razaznati uzrok od posljedice, činjenica je da je seksualno zdravlje dio općeg zdravlja. To potvrđuju podaci kako određene seksualne disfunkcije mogu biti rani znakovi drugih, obično kroničnih, bolesti. Unutar mojeg područja interesa, seksualnost i seksualno zadovoljstvo poglavito se pojavljuju povezani s psihičkim zdravljem, odnosno kao čimbenici emocionalne intimnosti i povezanosti među partnerima. Premda o još uvijek premalo znamo o tome, poglavito kada je riječ o osobama u trajnim vezama te parovima u trećoj dobi, čini se da bi seksualna edukacija dobro došla i odraslima. Nedostatak informacija, mitovi i rigidno viđenje seksualnosti često negativno utječu na osobnu, ali i zajedničku seksualnu dobrobit para.

Vi ste i konzultant Svjetske zdravstvene organizacije u području praćenja epidemije HIV-a, istraživali ste i prostituciju u Jemenu, u kojem je, službeno, nema. Vode li ovakvo prikrivanje društvene i zdravstvene situacije u još veće epidemiološke i zdravstvene probleme i je li se teško boriti protiv predrasuda, neznanja pa i interesa pojedinih društvenih skupina i struktura koji doprinose povećanju zdravstvenih rizika opće populacije i osjetljivih skupina?

Koliko mi je poznato, od zemalja koje sam posjetio kao suradnik Svjetske zdravstvene organizacije, HIV-a službeno nema jedino u Turkmenistanu. To je, naravno, politička odluka, a ne epidemiološka realnost. Sudjelovao sam u nekoliko istraživanja vezanih uz rizike HIV-a među osobito osjetljivim skupinama, u prvom redu seksualnim radnicama, intravenskim korisnicima droga te muškarcima koji imaju seksualne kontakte s drugim muškarcima, i to u Jemenu, Maroku, Palestini, Sudanu te nekoliko balkanskih zemalja. U velikoj većini tih zemalja problem je uočen i postoji spremnost da se unaprijedi prevencija HIV-a. No, to nerijetko vrijedi isključivo za lokalne stručnjake. Kada podaci stignu do političara koji moraju donijeti odgovarajuće odluke na temelju tih podataka, proces se nerijetko zaustavi. Podaci završe u ladici, sve do novog posjeta stranih stručnjaka. I tako se to često vrti u krug, barem u dijelu zemalja u kojima sam do sada radio.

Smatrate li da je važno educirati mlade o temama iz ovog područja i da su stručne informacije i utemeljena znanja koje mogu ponuditi stručnjaci bolji nego “poluinformiranje“ s interneta ili među vršnjacima?

Naravno, samo što je do mladih teško doći i još teže zadržati njihovu pažnju. Internet je, poglavito u mlađim generacijama, efikasno zamijenio većinu klasičnih izvora informiranja stvarajući sve veće probleme u razlikovanju istine od poluistine ili potpune laži. To sve više pogađa i odrasle, kao što jasno pokazuju nedavni politički događaji u nizu zemalja. U tom smislu, stručnjaci se nalaze pred enormno zahtjevnim poslom kreiranja privlačnih i zabavnih, a opet točnih i potpunih online informacija. To je sve samo ne jednostavno. Mnogo je jednostavnije stvoriti zabavnu laž ili relativizirati istinu.

U kojoj dobi s mladima treba početi razgovarati o spolnom životu?

Premda organizacijama poput UNESCO-a i Svjetske zdravstvene organizacije, svakako prije no što mladi postanu seksualno aktivni. Treba početi razmjerno rano, osobito u obiteljskom domu, ali na razvojno primjeren način. Prva i najvažnija poruka koja se time šalje jest kako se o toj temi može i treba razgovarati.

Filmovi i serije prekrcani su slikama nasilja, nažalost možemo vidjeti sve do najsitnijih detalja, a ljudsko tijelo još uvijek je na neki način tabu. Kako čitavo društvo ne uviđa nelogičnost ovog fenomena? Ljubav prema sebi (naravno ne u narcističkom smislu), prihvaćanje svog tijela uvjet je psihičkog zdravlja i ljubavi prema drugima. Dakle s jedne strane riječ je o nasilju i destruktivnosti, a s druge o prirodnosti i ljubavi, ali društvu i medijima prihvatljivija je destruktivnost?

Mogu Vam se samo pridružiti u čuđenju. Serija Seks i grad, primjerice, nosi upozorenje da nije za mlađe od 18 godina. S druge strane, akcijski filmovi u kojima se na sve strane rešeta automatskim oružjem ili se protivnici spektakularno premlaćuju, nose bitno niže dobno ograničenje. Riječ je u kulturnoj tradiciji koja seže duboko u prošlost, a povezana je i s različitim religijskim zabranama vezanim uz ljudsku seksualnost.

Održali ste vrlo zanimljivo predavanje o seksualnosti u starijoj životnoj dobi na Međunarodnom gerontološkom kongresu u Opatiji? Što Vaša istraživanja govore o ovoj temi? Prestajemo li biti „seksualna“ bića u starijoj dobi i u kojoj mjeri i kako seksualnost utječe na zdravlje?

Kultura u kojoj živimo sugerira kako je seks samo za mlade. Kada je riječ o starijima, o njihovoj seksualnosti – ako i prihvatimo da bi mogla postojati – ne govorimo. Ona je, čini se, neprilična ili barem zbunjujuća. Takva su kulturna vjerovanja sigurno ograničenje za mnoge osobe treće dobi. Primjerice, nedavna je španjolska studija provedena u staračkim domovima pokazala kako najnegativnije stavove spram seksualne aktivnosti štićenika ne iskazuje osoblje, već drugi štićenici. Istraživanje u kojem sudjelujem, a koje se upravo počelo provoditi u Norveškoj, Hrvatskoj, Engleskoj, Portugalu, Danskoj i Belgiji, ima za cilj prikupiti podatke o seksualnosti u trećoj dobi. Zanimaju nas razlozi za aktivnost, ali i neaktivnost, potrebe za stručnom pomoći te što se sve starije žene i muškarci povezuju sa seksualnošću u svojoj dobi. Na temelju tih podataka planiramo izraditi program za stručnjake koji rade s ostarjelom populacijom.

Jeste li se educirali i izvan granice Hrvatske?

Jesam, no to su uglavnom bili kraći boravci u Nizozemskoj, SAD-u i Velikoj Britaniji. Kada je riječ o mom znanstvenom razvoju, najveću zahvalnost dugujem domaćim i stranim kolegama od kojih sam učio, izravno i neizravno, poglavito Krešimiru Kufrinu, Kenu Zuckeru, Cindy Graham i Johnu Bancroftu. Naravno, ostalo je još mnogo toga što tek trebam naučiti. Vremena je uvijek premalo.

Čime se sada bavite, imate li u planu neka nova istraživanja?

Trenutno sam u potpunosti zaokupljen longitudinalnim projektom koji financira Hrvatska zaklada za znanost te međunarodnim projektom koji je omogućila Norveška zaklada za znanost. Prvo je istraživanje vezano u mlade i medijsku seksualizaciju, a drugo za seksualno zdravlje i dobrobit starijih osoba u šest europskih zemalja, uključujući i Hrvatsku. Nakon toga, krajem ovoga desetljeća, trebalo bi ponoviti nacionalnu studiju AIDS i mladi koja je posljednji put provedena 2010. godine. Uspijemo li osigurati financiranje za tu studiju, bit će zanimljivo vidjeti što se i na koji način u međuvremenu promijenilo.