Gledala sam sve ta sportska natjecanja, utrke, maštala o tome da probam i ja. Želim aktivan život, želim sport, ali svaki put sam imala nekakav razlog zašto početi sutra, sljedeći tjedan, sljedeći mjesec i tako u nedogled.

Uvijek sam trebala poticaj ekipe pa bi radije izabrala grupni sport. I onda, jednu večer u meni se prelomilo. Idem trčati, odmah, sad! (Ne moram pretrčati maraton, ali želim nastupiti na nekoj kraćoj utrci.) Obećavam si da ću trčati svaki dan (i tako bi).

Kasno u noć krenula sam na prvo trčanje. Bilo mi je teško disati, osjećala sam da ja to ne mogu. Uvjeravala sam se da je to zbog manjka kondicije. Govorila sam si, s vremenom će biti bolje. Kako sam sklona odustajanju, u trčanju mi se pridružila prijateljica da bude lakše. Mjesec dana smo se mučile na nasipu, a onda odustale. Pokušala sam još nekoliko puta, ali nije išlo.

Nekoliko mjeseci poslije sam shvatila zašto ne mogu. Bolesna sam. Dijagnoza je ozbiljna. Imam srčanu grešku i visoku plućnu hipertenziju. Iako su nalazi bili grozni, ja se isprva nisam osjećala toliko loše kako piše. Objašnjavali su mi što me čeka. Nisam mogla zamisliti stanje nemoći, slabe funkcije o kojima doktori pričaju. Ali, sve to se ipak dogodilo. Brzo, prebrzo. Moje funkcije su slabile, a nemoć me frustrirala. Maštala sam o tome da opet normalno hodam … ništa brzo, samo da se krećem kao i svi drugi. Bez boce kisika koju vučem za sobom. Da se popnem na treći kat lagano, ali bez stajanja i suza. A trčanje? O trčanju sam prestala sanjati.

Jedini izlaz iz katastrofe zvane „PAH“ je bila transplantacija pluća i operacija srca. Iako mi je to teško padalo, drugog izlaza nije bilo. Čekajući na listi Eurotransplanta razmišljala sam o životu nakon transplantacije. Što ću raditi, čime ću se baviti? Koliko ću biti aktivna?

Nakon 5 godina nemoći, stigao je poziv. Imam donora!

Svega nekoliko sati nakon buđenja doktor u intenzivnoj drži tenisice u rukama i govori mi da idemo hodati. Mislila sam još malo spavati, ali … oni nisu tako mislili. Cijeli transplantacijski tim me bodrio. Unatoč bolovima nakon zahvata, ustajem iz kreveta, naravno uz pomoć fizioterapeuta. Radim prve korake! Imam snage! Ne guši me! Hodam! Ja hodam!

Objašnjavali su mi da se sada opet mogu baviti sportom kojim god poželim. Mislila sam ok, mogu, ali možda ne kako govore. Možda je ovo samo motivacijski govor da bi bolje napredovala. Upute o vježbanju sam shvatila ozbiljno. Pridržavala sam se svega. Svakim danom sam vidjela nove pomake, osjećala sam novu snagu. Poželjela sam hodati brže … Ili opet sanjati o trčanju, ali … je li to ispravno?! Želim li previše?

Nakon nekog vremena usudila sam se pokušati. Prvo trčanje je bilo probno, samo za mene. Strah da neću uspjeti je bio velik. Par stotina metara laganog (sporog) trčanja je uspjelo. Shvatila sam da mogu. Moja pluća to mogu! Ubrzo sam shvatila da mi treba stručna pomoć jer imam problem s mišićima. Pet godina ležanja je napravilo veliku štetu. I ne samo problem s mišićima, problem s odustajanjem s početka priče. Trebam nekoga tko zna i nekoga tko se želi baviti sa mnom. Ubrzo sam pronašla trenera s kojim učim trčati i pravilno vježbati. Od tad se osjećam još bolje. Gotovo da nemam loš dan (osim upale mišića). Svaki novi pomak je novi plus za pluća, novi plus za zdravlje, novi plus za utrku na Zagrebačkom maratonu. Ove godine ne želim samo gledati kako ga drugi trče, ove godine ga želim trčati i ja.

Donor mi je spasio život. Život da ga živim!

Zato trčim. Za zdrava pluća! A zato i djelujemo kroz udrugu kroz čije aktivnosti bodrimo jedni druge, učimo nove i, možda zaboravljene vještine, educiramo se o zdravim stilovima života prilagođenim našem stanju i radujemo se životu!