Što je to supsidijarnost?

Supsidijarnost je riječ latinskog porijekla (lat. subsidiarius) koja u svojoj osnovi znači pomoć, odnosno pružanje pomoći. Koristi se u različitom kontekstu, no ovdje je istaknut kontekst načela i odnosa prema osobama s invaliditetom kroz društvene sustave, ali i našu svakodnevicu i osobne primjere. Osobe s invaliditetom su osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo ravnopravno sudjelovanje u društvu.

Što kaže zakon o supsidijarnosti?

Zakon o socijalnoj skrbi, kada je riječ o osobama s invaliditetom, propisuje da se socijalna skrb provodi prema načelima: supsidijarnosti, pravičnosti, slobode izbora i dostupnosti, individualizacije, uključivanja korisnika u zajednicu, pravodobnosti, poštivanja ljudskih prava i integriteta korisnika, zabrane diskriminacije, informiranosti o pravima i uslugama, sudjelovanja korisnika u procjeni svoga stanja i odlučivanju o primanju potrebnih usluga, tajnosti i zaštiti osobnih podataka.

Zašto pišemo o supsidijarnosti?

15% svjetske populacije živi s invaliditetom, a prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u našem gradu živi 90.248 osoba s invaliditetom (11,4% stanovništva). Osobama s invaliditetom potrebno je pružiti jednake mogućnosti u ostvarenju životnih ciljeva i potreba. S obzirom na teškoće na koje neminovno nailaze u tome im je potrebna pomoć: kroz zakonodavstvo, društvene sustave i kroz odnos pojedinca i društva prema osobama s invaliditetom. Uz pružanje konkretne pomoći , vrlo je važno naučiti i način komunikacije jer je to jedna od osnova svakog međuljudskog odnosa.

Zašto moramo učiti i o komunikaciji s osobama s invaliditetom?

Iako velik dio populacije ima neki invaliditet često smo zbunjeni u komunikaciji s takvim osobama. Na to utječu predrasude, strah od drugačijeg, nepoznavanje njihovih mogućnosti, naša sklonost da se ne suočavamo s onim što nas plaši, a ponekad i nedostatak općih znanja i vještina u komunikaciji. Kako bi olakšali život osobama s invaliditetom i pomogli im u ostvarivanju ispunjenog života i životnih ciljeva, nužno je sustavno educirati opću populaciju o načinima primjerene komunikacija od najranijeg djetinjstva, počevši od sustava najranijeg obrazovanja i uključujući sve ostale društvene sustave u daljnjoj edukaciji (zdravstveno, socijalni rad, mediji, visoko obrazovanje, udruge civilnog društva, lokalna zajednica, religijske zajednice, radne organizacije).

Sasvim osobna priča o uspjehu

„Zovem se Mario Bebek, bolujem od rijetke bolesti Arthrogrypossis, laički rečeno imam ograničenje u pokretima. Artrogrypossis je bolest koja obuhvaća gornje i donje ekstremitete, u rijetkim slučajevima samo gornje ekstremitete. Ja imam problema samo s rukama. Rođen sam 1991. godine, a do sada sam preživio 30 operacija. Muka i borba cijelo vrijeme, no volja, trud, želja, vjera u sebe i u Boga zajedno s pozitivnim stavom daju mi cilj. To je moj recept opstojanja - pokušavam minus pretvoriti u plus.

Završio sam fakultet Zdravstveno veleučilište, studiram na Učiteljskom fakultetu, radim u struci, bavim se glumom, profesionalno sam se bavio plivanjem devet godina i držim motivacijska predavanja u cijeloj Hrvatskoj i šire. Na predavanjima senzibiliziram javnost o životu osoba s invaliditetom. Pričam svoju životnu priču i pokušavam motivirati ljude kako ne bi mislili da je njihov problem najteži i da ne podcjenjuju svoje sposobnosti. Život je slagalica koju čovjek slaže godinama.

Princip supsidijarnosti u prvom je redu pravilo za utvrđivanje nadležnosti pri ostvarivanju zajedničkog dobra. Ono što može pojedinac sam izvršiti vlastitom snagom, to mu društvo ne smije oduzeti ili što može manja zajednica obaviti , to joj veće društvo ne smije uskratiti. Supsidijarnost znači pripomoć. Društvo mora pružati potporu. Pojedinac se treba maksimalno zalagati unutar granica svojih mogućnosti. Nova definicija Bioetike govori nam da je to ljubav prema životu.

Čini se da je jedan pravac, jedan put, jedan smjer, jedna staza, jedna dijagonala, no samo je jedan život s bezbroj pravaca, puteva, smjerova, staza, dijagonala. Na tebi je red da odrediš smjer kretanja. Ne brini se ako nekad ne uspiješ. Zabrini se ako ne shvatiš da si nisi uspio. I najbolji pogriješe. Prati svoje srce, ali se i preispitaj kada nešto namjeravaš. Budi mudar, a ne trči pred rudo. To bi te moglo koštati. Samo zapamti, život je kratak da stalno lutaš. Pažljivo biraj svoj put.

Za sve uvijek imam rješenje. Kada pričaju loše samo okrenem glavu, nasmiješim se i krenem dalje u nove pobjede. Prepreka će biti uvijek, neke su lakše, neke teže no bitno je da ih svladaš. Ako postoji problem, postoji i rješenje, a kada ti se na putu nađe puno prepreka to znači da vrijediš i da tako samo jačaš. Zapamti poslije kiše uvijek dođe sunce, no za to sunce se trebaš potruditi da bi mogao uživati.

Život čine i dobre i loše stvari, a te loše nas upozoravaju da smo skrenuli s puta. Svaki problem je problem, mislimo da ga se ne možemo riješiti. Ako tako mislimo onda nikako nećemo pronaći rješenje. No, prvo si problem trebamo priznati. Moramo znati da uvijek postoji i veći problem. Da nema problema ništa ne bi funkcioniralo. Problemi su nam na neki način putokazi i smjernice život. Svatko od nas povremeno zaluta u slijepu ulicu života, no ne treba odmah odustati nego treba naći izlaz na glavnu cestu i odabrati pravi put!

Budi gospodar svojoj volji, a sluga svojoj savjesti! Uvijek postoji izlaz! Dok pišeš knjigu svog života…ne dozvoli da ti neko drugi drži olovku. Niti jedan susret s niti jednom osobom nije slučajan. Svaka osoba ima neku poruku koju nosi.„ Ova priča o preuzimanju svoje odgovornosti, poruka je i nama -kao stručnjacima u sustavu, ali i kao ljudima da smo dužni pomoći, usmjeravati i izgrađivati sustav jednakih mogućnosti za sve. Tako obogaćujemo i sebe novim znanjima i vještinama, a što je možda najvažnije – dubljim životnim spoznajama.