Feljton

CIJEPLJENJE

Doc. dr. sc. Danijela Štimac Grbić, dr. med., specijalist javnog zdravstva

Zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“

Živimo u vremenu tehnološke revolucije, brzog protoka informacija, mrežnih komunikacija, globalizacije. Od 31. kolovoza 2011. godine na Zemlji živi više od sedam milijardi ljudi. Procjene su da će rast broja stanovnika do kraja stoljeća biti sve brži čime će se svjetsko stanovništvo udvostručiti (Slika 1).

Slika 1. Rast svjetskog stanovništva prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji

Osim povećanja broja stanovnika, u zadnjih pedeset godina značajno je poraslo i očekivano trajanje života pri rođenju. Na početku dvadesetog stoljeća, očekivano trajanje života pri rođenju za svjetsku populaciju bilo je 31 godina, dok je danas ono 67,2 godine.

Među zdravstvenim intervencijama, dva su bitna uzroka promjeni zdravstvenih pokazatelja. Prvi je pronalazak antibiotika koji je u značajnoj mjeri smanjio smrtnost od zaraznih bolesti, a drugi razlog je cijepljenje, koje je bitno doprinijelo iskorijenjivanju nekih bolesti u dvadesetom stoljeću (velike boginje, poliomijelitis).

Cijepljenje je jedna od najučinkovitijih preventivnih mjera zaštite pojedinca i cijele populacije protiv raznih zaraznih bolesti.

Učinkovito je i u suzbijanju bolesti kao što su bjesnoća, difterija, tetanus, žuta groznica, poliomijelitis, ospice, mumps, rubeola i hepatitis B. Cijepljenjem su iskorijenjene brojne opasne zarazne bolesti.

Postoje dva načina cijepljenja: aktivna i pasivna imunizacija. Kod aktivne imunizacije cjepivo se uvodi u obliku oslabljenih, fragmentiranih ili ubijenih uzročnika ili njihovih toksina u tijelo. Cilj ovog cijepljenja je stimulacija imunološkog sustava za stvaranje specifičnih protutijela, kako bismo izazvali imunitet protiv određene zarazne bolesti. Kod pasivne imunizacije cjepivo sadrži specifična protutijela (imunoglobulini) protiv uzročnika. Postoje cjepiva protiv različitih virusnih i bakterijskih zaraznih bolesti.

Nastavak iz prošlog broja

Krajem 19. stoljeća, razvoj cjepiva se brzo širi pojavom inaktiviranih cjepiva protiv tifusa, kuge i kolere. Paralelno s tim, razumijevanje ljudskog imuniteta je u porastu. Elie Metchnikoff popularizira teoriju stanične imunosti. Na kraju 19. stoljeća znanje o ljudskom imunitetu raste, uz porast razvoja znanosti o cjepivima. U upotrebi je pet humanih cjepiva: dva živa virusna cjepiva (velike boginje i bjesnoća ) i tri inaktivirana bakterijska cjepiva (tifus, kolera i kuga).

Paul Ehrlich objavljuje teoriju receptorskog imuniteta 1897. godine. Ova teorija bila je značajna za otkrića koja su slijedila.

Godine 1901. dodijeljena je i prva Nobelova nagrada za medicinu i to Emilu von Behringu (Hansdorf, 15. ožujka 1854. - Marburg, 31. ožujka 1917.), njemačkom liječniku i imunologu.

Bio je profesor u Berlinu, Halleu i Marburgu, gdje je osnovao institut i tvornicu seruma.

Pronašao je serume protiv difterije i tetanusa te je za ta postignuća dobio Nobelovu nagradu za medicinu.

Godine 1909. Theobald Smith je otkrio metodu inaktivacije difterijskog toksina. U prvoj polovici 20. stoljeća, znanost o cijepljenju se nastavila razvijati. Godine 1919. Calmette i Guerin napravili su BCG cjepivo, prvo humano živo atenuirano bakterijsko cjepivo. Ispitivanje prvog cijelostaničnog cjepiva protiv hripavca započelo je 1923. godine, a iste godine je Gaston Ramon razvio difterijski toksoid. Godine 1926. Ramon i Christian Zoeller razvili su tetanus toksoid, a 1927. godine izoliran je virus žute groznice. Hugh i Marija Maitland bili su prvi koji su propagirali mogućnost razvoja humanih virusa u staničnoj kulturi. Oni su razvili kulturu tkiva 1928. godine u kojoj je virus boginja uzgojen u mljevenim pilećim bubrezima. Goodpasture je 1931. opisao tehnologiju razvoja virusa u kokošjim jajima, a pet godina kasnije, 1936. Thomas Francis i Thomas Magill su razvili prvo inaktivirano cjepivo protiv gripe.

Salk je bio profesor Sveučilišta u Pittsburghu, direktor istraživačkog laboratorija za epidemiološke i virusne bolesti. Godine 1949. počeo se baviti problemima poliomijelitisa (dječje paralize), a 1954. godine uspio je proizvesti cjepivo protiv virusa, uzročnika te bolesti. Dobitnik je Nehruove nagrade za međunarodno razumijevanje 1976. godine. Živo cjepivo ostavlja bolji imunitet i obično mu se daje prednost. Međutim, u vrlo rijetkim slučajevima živo cjepivo može prouzročiti polio, osobito u osoba sa oslabljenim imunološkim sustavom. Stoga se živo cjepivo ne daje osobama sa oštećenjem imunološkog sustava, kao niti onima koji sa njima dolaze u bliski dodir jer se živi virus izlučuje stolicom još neko vrijeme nakon cijepljenja.

U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, razvoj cjepiva napreduje velikom brzinom. Godine 1961. razvijena je humana diploidna stanična linija, a 1963. je odobreno cjepivo protiv ospica. Značajna godina za cjelokupno čovječanstvo bila je 1966., kada je Svjetska zdravstvena organizacija donijela plan eradikacije boginja. Time se kreće u odlučnu borbu protiv zaraznih bolesti koje su do tada predstavljale vodeći uzrok smrti u brojnim, poglavito nerazvijenim zemljama. 1967. godine, Maurice Hilleman razvija "Jeryl Lynn" soj virusa zaušnjaka, koji se i danas, uz soj "Zagreb-Lenjingrad" koristi u prevenciji parotitisa. Godine 1969. Stanley Plotkin, američki liječnik koji je radio u Wistar Institutu Philadelphia kao savjetnik za farmaceutsku tvrtku Sanofi Pasteur, razvija RA27/3 soj cjepiva virusa rubeole. Godine 1971. registrirano je cjepivo Mo-Pa-Ru (ospice, zaušnjaci, rubeola). Godina 1977. važna je za povijest zaraznih bolesti i cjelokupnog čovječanstva jer je tada zabilježen posljednji slučaj autohtonih boginja u Somaliji te je time rat protiv ove smrtonosne bolesti okončan, upravo zahvaljujući cijepljenju.

Procijepljenost svjetskog pučanstva se povećava, a zarazne bolesti prepuštaju svoje mjesto vodećih uzroka smrti kroničnim nezaraznim bolestima. 1979. godine zabilježen je posljednji prijenos divljeg polio virusa u SAD-u. Godine 1981. odobreno je prvo cjepivo protiv hepatitisa B. Od 1983. godine, cjepivo protiv boginja se više ne koristi na civilnom tržištu, čime je završena jedna epoha u epidemiologiji. Velika pobjeda cijepljenja nad bolešću je dobivena! 1986. godine odobreno je prvo rekombinirano cjepivo, 1990. je odobreno prvo polisaharidno konjugirano cjepivo (Haemophilus influenzae tip b). Godine 1994. dječja paraliza je eradicirana u Sjevernoj i Južnoj Americi, čime je nova bitka u ratu protiv zaraznih bolesti dobivena. Godine 1995. odobrena su cjepiva protiv varičela (vodene kozice) i hepatitisa A . Cjepiva se nadalje razvijaju velikom brzinom, a bolesti koje su do nedavno harale, sve češće se spominju samo u udžbenicima povijesti medicine. Ljudski vijek se značajno produžio, ali koncem dvadesetog stoljeća neke nove pošasti, kao što je virus HIV-a vrebaju i zahtijevaju daljnji razvoj znanosti i cjepiva…

Nastavak...