Intervju

Prof. dr. sc. Mirna Šitum, dr. med.

Pročelnica Gradskog ureda za zdravstvo

Razgovarali smo s Pročelnicom Gradskog ureda za zdravstvo, prof. dr. sc. Mirnom Šitum, dr. med., čija je biografija impresivna i pomalo neobična. Prof. Šitum pročelnica je Katedre za dermatovenerologiju Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sveučilišna profesorica na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te Frarmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, a od srpnja 2004. do listopada 2011. godine bila je pročelnica Katedre za dermatovenerologiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, BiH.

Objavila je 437 različitih znanstvenih i stručnih publikacija. Kao urednica, autor i koautor u knjigama i udžbenicima objavila je ukupno 28 publikacija. Bila je mentor niza diplomskih i 6 magistarskih radova te 12 doktorskih disertacija. Voditeljica je znanstvenog projekta, sudjelovala je u još 11 znanstvenih projekata od kojih su dva međunarodna znanstveno-istraživačka. Od 2009. godine predsjednica je Hrvatskog dermatovenerološkog društva Hrvatskog liječničkog zbora. Godinama sudjeluje u promidžbi stručnih i znanstvenih tema u području dermatovenerologije pišući u različitim tiskovnim medijima, govoreći u svim javnim i komercijalnim medijima u Hrvatskoj u mnogim radijskim i televizijskim emisijama.

Dobitnica je Nagrade grada Splita za 1991. godinu te brojnih priznanja vezanih uz Domovinski rat (Predsjednik Republike Hrvatske odlikovo ju je Spomenicom i Odličjem Domovinskog rata 1992. godine, Odličjima vezanim za bitke Domovinskog rata, Plaketom IV. Gardijske brigade HV-a te Medaljom “Pauk”). Dobitnica je Nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za područje medicinskih znanosti.

Uspješna ste liječnica, profesorica i imate obitelj, što Vas je ponukalo da se prihvatite pozicije pročelnice?

U cijelosti sam ispunjena što se tiče karijere nastavnice, znanstvenice i liječnice. Redovita sam profesorica u trajnom zvanju. Što se tiče struke, dermatologija je moj hobi i moje zvanje, pri čemu osobito mislim na uže područje kojim se bavim – dermatološku onkologiju. U ovom sam području doista realizirana i to me potaklo da svoje područje interesa proširim i na opću društvenu korist. Imala sam sreće pridružiti se timu gospodina gradonačelnika i nastojat ću prihvaćanjem ove dužnosti doprinijeti kvaliteti zdravstva u gradu Zagrebu, kao predvodniku svih drugih regija u Republici Hrvatskoj. U Gradskom uredu za zdravstvo i do sada se radilo vrlo kvalitetno pa želim nastaviti započete projekte te ih na neki način oplemeniti novim segmentima u javnozdravstvenom smislu, ali i profiliranjem svih zdravstvenih ustanova kojih, kao što i sami znate, nije mali broj. Ustanove koje su prepoznate i na državnoj razini, poput Zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“, SUVAG-a, Bolnice za dječju psihijatriju Kukuljevićeva, Specijalne bolnice za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama – Goljak, želimo profilirati i u znanstvenom smislu. Potrebno je više učiniti da se ustanove povežu s fakultetima i postanu nastavne baze. Taj segment kao znanstvenica želim ugraditi i u naše institucije.

Kada ste preuzeli dužnost pročelnice vjerojatno ste imali predodžbu kako izgleda zdravstveni sustav u Gradu Zagrebu. Koliko se zatečeno stanje razlikovalo od Vaših očekivanja?

Tijekom svog dosadašnjeg rada nisam bila detaljno upućena, osim u velike zdravstvene sustave poput tercijarnih ustanova, KB Sveti Duh, Klinike za psihijatriju Vrapče, Psihijatrijske bolnice „Sveti Ivan“, Specijalne bolnice za plućne bolesti te Zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“. Manje segmente, koji su već dugo izvan opsega moga rada i zanimanja, poput Domova zdravlja i usko specifičnih djelatnosti, nisam poznavala. Iako nisam bila detaljno upućena u sve projekte i programe prevencije i očuvanja zdravlja građana grada Zagreba, dolaskom u ovaj Ured ostala sam zapanjena opsegom poslova i fascinirana potencijalom koji Ured i sve naše institucije imaju te količinom energije i financijske potpore koju Grad Zagreb ulaže u javnozdravstvenu promidžbu. Smatram da je Grad Zagreb u tom smislu lider u Republici Hrvatskoj te da bi mogao biti ogledni primjer europskim i drugim gradovima. I prije mog dolaska, Ured za zdravstvo bio je jako dobro koncipiran. Do kraja 2013. godine sastavni dio Ureda činio je i Ured hrvatskih branitelja.

Međutim, s ciljem istinske brige za sve branitelje, sasvim je razložno bilo da se taj segment odvoji te da se formira vlastiti Ured. Prečasni kolega Šostar ostavio je sjajno usklađen tim i sustav koji je slijedio europske reference te ćemo tim putem i mi nastaviti. Moram reći da sam u onom dijelu koji je „naslonjen“ na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i gdje smo ipak u okviru državne politike zdravstva, preuzela otegotne okolnosti. To nije začuđujuće jer se cijelo hrvatsko zdravstvo, na žalost, sada u takvoj situaciji zbog nedostatka novca pa i dugova koji proizlaze iz cijena usluga koje određuje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Ti naši veliki sustavi pa i oni manji o kojima sam govorila, a koji su centri izvrsnosti, liječe građane cijele Hrvatske, a ne samo grada Zagreba. Imam osjećaj kako nema sluha da pripadamo istoj državi, istom sustavu i istim sustavima financiranja bez obzira na to što Grad Zagreb ima moć pomoći ustanovama koje su u njegovom vlasništvu i to redovito čini. Činio je i prije, a činit će i ubuduće. Čini mi se da se previše računa na financiranje od strane Grada Zagreba i žalosna sam što država nema sluha, ali se nadam da će se to popraviti.

Imate li viziju jačanja suradnje s Europskom unijom i većeg uključivanja u međunarodne projekte? Postoje li već neke ideje i konkretni koraci koje želite poduzeti?

Unatoč mom prethodnom komentaru, na putu smo ka izgrađivanju nešto opsežnijih i sadržajnijih kontakata u vlastitoj zemlji i to s Ministarstvom zdravlja i Ministarstvom obrazovanja jer ne možemo jedni bez drugih u tom području. Moramo učvrstiti poveznice i nadam se naići na više razumijevanja u lokalnom kontekstu. Postoje određene strategije Ministarstva zdravlja koje su sigurno hvalevrijedne, kao što je palijativna skrb. Naime, u Gradu je razvoj zdravstvenih ustanova išao u tom smijeru da se njeguje samo postojeće i pokušava održati postojeći sustav. Sigurno je postojala vizija kako to područje treba razvijati, međutim uvijek je nedostajalo financijskih sredstava. Strategija Ministarstva zdravlja i Vlade Republike Hrvatske definirala je postupke s ciljem da naši sugrađani dobiju prikladan oblik i te vrste skrbi. Potrebno je odrediti lokaciju takvih objekata, kapacitirati kadar, osigurati dovoljan broj kreveta koji je određen strategijom Vlade Republike Hrvatske, tako da nam se ovoga trenutka to čini kao jedan značajan projekt kojeg ćemo početi vrlo skoro planirati na terenu. Ujedno je to i veliki financijski zahvat. Kada govorimo općenito o bilo kojem poslu, a osobito u medicini, uvijek je vrlo važno imati relevantan kadar, a zdravstvene ustanove Grada Zagreba ga imaju. To su redom obrazovani ljudi bez obzira na kojoj razini rade, od srednje stručne spreme pa do visoke. Mislim prvenstveno na osobe s visokim sveučilišnim obrazovanjem koje kontinuirano rade na svojoj edukaciji. Vrlo rijetko se dogodi da imate posložen prostor, ljude, uređaje i novac. Znači, svaka država ima takav problem, no želim naglasiti da smo sretni što imamo kvalitetne ljude. Uz iznimnu empatiju našeg gradonačelnika prema potrebama građana Zagreba, vjerujem da ćemo naići na razumijevanje i uspjeti financijski podnijeti te planove u budućem razdoblju.

Mnogim našim institucijama potrebna je izgradnja i dogradnja novih prostora, šire se djelatnosti, šire se uže specijalnosti, a i pacijenata je sve više. Iz pozicije liječnika koji je i dalje svakodnevno u svom poslu mogu reći da što je teža situacija u društvu sve više ljudi traži zdravstvenu pomoć, tako da je broj pacijenata zaista jako velik. Moramo ulagati u postojeće sustave, ne samo raditi nešto novo, nego doprinijeti kvaliteti rada i zdravstvene zaštite u našim postojećim institucijama. Uz izgradnju, potrebno je zanavljati i opremu i uređaje. Tako na primjer imamo Zavod za hitnu medicinsku pomoć koji ima prekrasnu zgradu i divan kadar, ali iskrsnuo je problem sanitetskih vozila. Potrebno je obnavljati vozni park, a to su milijunske vrijednosti, tako da ne postoji segment u kojem ne morate nešto uložiti. Naravno, u okviru politike rada u svakoj instituciji je vrlo važno kakvu viziiju ima ravnatelj te institucije i koliko on tome može doprinijeti, a neki od njih se naravno mogu i profitabilno predstaviti tržištu poput Zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“. Kada menadžerske sposobnosti ravnatelja dolaze do izražaja to nam ne opterećuje proračun. Naravno da imamo želju raditi potpomognuti sredstvima iz Europskih fondova.

Povezani smo s Uredom za europske fondove Grada Zagreba te smo pokrenuli nove projekte nadovezujući se na ono što je kolega Šostar izvrsno provodio. Prvenstveno tu mislim na akciju „Zagreb – zdravi“ grad, koja je u Europi dosegla visoku razinu. U tijeku smo pisanja nekoliko projekata u području palijative, zatim segmenta koji je interpoliran između Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom i nas, a tiče se hospicija pa i mreže staračkih domova koji obuhvaćaju i zdravstvenu zaštitu. S obzirom na činjenicu da i u školama Grada Zagreba rade psiholozi i logopedi koji su dobili status zdravstvenih djelatnika vjerujem da ne postoji nijedna služba od javnog i javnozdravstvenog značaja u koju se ne može uključiti i naš Ured za zdravstvo.

Koja je uloga Zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ u Vašoj viziji organizacije zagrebačkog zdravstva?

To je sigurno institucija koja je jednaka Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Posljednjih dana sam dosta angažirana oko javnozdravstvenih akcija. Jedan od primjera je borba protiv raka vrata maternice. Grad Zagreb iznimno je doprinio primarnoj prevenciji koja se temelji na znanstveno dokazanim činjenicama. Bila sam ražalošćena kada sam shvatila da se usprkos dosezima liječničke struke, znanosti, rada na terenu pa i opće prihvaćenim laičkim opservacijama te bolesti, a koje govore u prilog tome da bi se to trebalo uvrstiti u Nacionalni projekt, Nacionalne smjernice i Kalendar cijepljenja, tako nešto ne može napraviti na razini Republike Hrvatske. Razumijem kako nema novaca i sigurna sam da će politika Ministarstva zdravlja biti usmjerena na izradu ozbiljne reforme kojom će se ostvariti uštede kroz unaprjeđenje prevencije jer prevencija nije trošak, već ušteda. Onog trenutka kada morate uložiti milijune kuna u jedno cjepivo sigurno Vam se čini puno, ali kad znate da je više milijuna kuna potrebno za liječenje raka vrata maternice, jasno je da treba raditi na prevenciji. Nadamo se da će to vrijeme sazrijeti, a Zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ je predvodnik novih, atraktivnih, svrhovitih, nacionalno prepoznatljivih nadstandarda u hrvatskom zdravstvu čime se često ne mogu podičiti druge zemlje.

Čestitam kolegama koji su sve godine u ovakvim i onakvim uvjetima, političkim i manje političkim, ne promišljajući o tome, podnijeli toliki napor i tako vizionarski promatrali svijet oko sebe te prihvatili sve ono što zdravstveno osviješteni medicinski napredan svijet njeguje. Imat ćete potporu Gradskog ureda za zdravstvo. Iznimno me veseli da je Zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ znanstveno vrlo dobro kapacitiran te i dalje nastavlja taj trend. Sve je izvjesnije da postajemo poželjne institucije zapošljavanja jer nam se javljaju i kolege iz drugih ustanova koje nisu u vlasništvu Grada Zagreba, a žele biti naši djelatnici i to je vrlo znakovito.

Na poziv za pokroviteljstvo III. Kongresa preventivne medicine, pročelnica odgovara kako rado prihvaća poziv te smatra da može dati i svoj stručni doprinos. Hrvatsko dermatovenerološko društvo puno radi na prevenciji zloćudnih tumora kože. Podsjećam na našu veliku akciju koja se provodi na razini Grada, a zove se „Djeluj sada!“. Sinergija snaga koje najviše znaju o određenoj problematici, koje po stručnim kvalifikacijama mogu najviše pridonijeti uz podršku Ureda za zdravstvo uvijek su dobrodošle i tako treba djelovati dalje. Svakako ćemo se odazvati Vašem pozivu i tome se veselim. Osobito mi je drago što ste odabrali lokacije na istoku naše zemlje, koje su zapravo na početku Hrvatske, a ne na kraju. Čestitam Vam na tome!

Možda jedno intrigantno pitanje, ali ne možemo ga zaobići, možete li dati detaljniju ocjenu aktualnog trenutka u hrvatskom zdravstvu?

Imam dva pogleda na to. Prvi je pogled liječnika, a drugi je pogled dužnosnika. Moram naglasiti kako svoju ulogu u ovom Uredu ne smatram političkom, nego društveno korisnom. Smatram kako bi zdravstvo i medicina trebali biti izvan dometa politike i tako se ophodim. Pacijent je uvijek jednako treba našu pomoć, bez obzira na to kojoj instituciji pripadamo. Hipokratovu zakletvu često zaboravljamo, ne samo u njenim detaljima, nego u općoj percepciji koju liječnik mora imati, a to je da svakome treba pružiti pomoć bez obzira na to odakle je i gdje pripada prema bilo kojem viđenju svog života i orijentaciji. Tako i prema političkom trenutku.

Besmisleni su štrajkovi i ja ih ne podržavam. Štrajkovi su kao i ratovi, a svaki rat je isto: nema pobjednika, svi su poraženi. Mi se loše osjećamo kao liječnici, pacijenti se loše osjećaju, Vlada koja ne može udovoljiti svim željama i potrebama se loše osjeća… svi se osjećamo kao izgubljeni mali svijet unutar velikog svijeta, a to sigurno nije rješenje. Istovremeno, ne mislim da smo mi liječnici kao medicinski djelatnici obespravljeni nego da se opseg našeg posla, odgovornost i entuzijazam ne valoriziraju na pravi način. Svi mi imamo neke međunarodne kontakte i znamo kako su liječnici cijenjeni u drugim državama, pri čemu mislim i na odnos društva prema njima kao visoko obrazovanom kadru, ali i financijski odnos prema njihovom radu. Unatoč tome što su mnogi od nas imali priliku otići i profilirati se u području u kojem su svjetski prepoznati, ostali su u domovini radi želje da budu u vlastitoj kući, da pomognu svojim ljudima, brinu o svojim građanima i tako pokažu koliko vole zemlju u kojoj žive. Smatram kako bi na neki način to trebalo nagraditi i to osobito sada kada prijeti opasnost da nam mnogi mladi ljudi sa završenim sjajnim školama koje u Hrvatskoj postoje, osobito medicinskim fakultetima, odlaze negdje kao najamna radna snaga. To me jako žalosti. Činjenica je da je Hrvatska osiromašena i da će postojati razdoblja u kojima se teško živi, ali nekako mi se čini da ona predugo traju.

Za značajne iskorake u reformi zdravstva do sada nije bilo snage ili možda hrabrosti. Nije pitanje štednje i hoćemo li s limitom od 35.000,00 kuna (govorim o vlastitim primjerima) uspjeti dovoljan broj pacijenata opskrbiti terapijama. Na tome je nemoguće uštedjeti jer to nisu velike razlike u limitima od jednog do drugog, od restrikcije do restrikcije. Kada pogledate globalno, usluge bolničkog sustava u Republici Hrvatskoj doista su na zavidnoj razini. Na toj razini potrebno je napraviti dobru preraspodjelu kako bi se institucije ciljano profilirale. Premala smo zemlja da bismo centre izvrsnosti imali u sedam gradova ili da se neke specifične uske subspecijalističke grane moraju razvijati baš u svakoj županiji i gradu jer nema dovoljno pacijenata, a ni stručnjaka za to. Prema tome, uštede bi se trebale poduzeti s nekih drugih razina, a tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti, fakultetskim bolnicama u kojima doista radi kadar s najvišim kvalifikacijama, dopustiti da se i opskrbe najmodernijom opremom te da se zaposlenici školuju u centrima izvrsnosti. Pri tome ne zapostavljajući one na periferiji, nego ih profilirajući. Mislim kako bi to bilo rješenje.

Podržavate li Master plan racionalizacije bolničkog sustava?

Smatram kako je to jedan od dobrih puteva i da se bez toga neće moći postići ušteda, što možda ni ne bih nazvala uštedom, nego racionalizacijom. U smislu ljudi, prostora i opreme. Možete imati sjajan uređaj, ali ako nemate osobu koja zna pročitati rezultate pretrage, nego morate zvati stručnjaka s druge strane Hrvatske, tada je to potpuno iracionalno, kao što je i ulaganje u uređaj na tom mjestu besmisleno. Tako da mi se čini da je to otegotna okolnost i ni jednoj Vladi nije lako provoditi takav Master plan jer tada sigurno postaje nepopularna. Pacijenti su u Hrvatskoj navikli na socijalno zdravstvo u kojem je svakome sve dostupno. Svaki pacijent koji uđe u Kliniku, bez obzira da li se radi o internističkoj, kirurškoj, dermatološkoj ili drugoj klinici, očekuje da mu osigurate apsolutno sve pretrage. Tu se rasipa golem novac i gubi se uloga bolničkih sustava u koje pacijenti dolaze. To nije lako, nepopularno je i mukotrpno, no izražavam potporu svakoj hrabroj osobi koja u to ulazi. Naprosto se to na neki način mora prelomiti, a onima koji se zaista u uskom smislu razvijaju, to i omogućiti. Osim toga sigurno je da bi i police zdravstvenog osiguranja trebale doživjeti značajne preinake.

Kako vidite primarnu zdravstvenu zaštitu i njenu ulogu te eventualnu reorganizaciju primarne zaštite?

Primarna zdravstvena zaštita je gotovo svuda u osviještenom svijetu najvažniji segment zdravstva. Pacijenti protestiraju na liste čekanja. Vraćam se na struku jer u tom području mogu relevantno govoriti. Engleska ima 20-tak dermatologa više nego Hrvatska, neusporediv broj stanovnika i površinu. Tamo pacijenti posjećuju dermatologa jednom u tri, četiri godine zato što liječnik obiteljske medicine 90% dermatologije ima „u malom prstu“. Dakle, jedino što ne može liječiti su kronične autoimune bolesti ili melanom pa će pacijenta odmah poslati dalje. Sve drugo je nešto (u mojoj struci) što je kroničnog tijeka, što nije opasno po život, što se može liječiti u ambulanti obiteljske medicine.

Naši kolege u obiteljskoj medicini imaju dosta administrativnih opterećenja, to je sigurno, imaju velik broj pacijenata, mnoštvo populacije Hrvatske je nažalost stara populacija s teškim bolestima (s naglaskom na psihosomatske). Često pred vratima imaju i 50 pacijenata, teško se mogu duboko posvetiti pacijentu pa je i na toj razini potrebna maksimalna racionalizacija. Puno je učinjeno provedbom projekta e-recepata, teret je donekle smanjen, ali smatram da bi cjeloživotna edukacija tih liječnika ipak trebala biti temeljitija. Pohađanje tečajeva i simpozija ne bi trebalo služiti samo prikupljanju bodova Liječničke komore, već bi se trebala uvesti povremena provjera određenih znanja, licenciranje koje će biti provedeno kroz testiranje. No ne zato da bi se licenca nekome oduzela, nego da liječnici sami prepoznaju u kojem su području insuficijentni. Uz takav način rada i toliki broj pacijenata, ja doista ne zamjeram trenutnu situaciju, ali smatram da je nužan malo drugačiji sustav trajnog životnog obrazovanja.

Dali ste viziju projekata u Gradu Zagrebu, onoga što smatrate potrebnim te na čemu se trenutno i radi. Što smatrate najvažnijim u svom mandatu, odnosno što biste voljeli ostaviti za sobom po čemu će se Vaš mandat pamtiti? Što ste napravili za zagrebačko zdravstvo?

To je dosta teško pitanje. Čovjek ima mnoge želje, a samo neke može i ostvariti. I unaprijed s time mora računati. Ako imate puno želja, a ne ostvarite ih, onda ste nesretni. Tada Vam suradnici kao i ljudi koji su Vas odabrali ne mogu vjerovati pa treba biti oprezan. Palijativna skrb je sigurno nešto što ćemo započeti i zaokružiti ali i pojačati brigu za mlade kroz osnivanje Centra za mlade koji će biti sačinjen od savjetovališta za sve zdravstvene probleme mladih do stručnog iznalaženja rješenja unutar zdravstvenih institucija Grada Zagreba istih problema.

Također, unutar naših Kliničkih bolnica potrebno je napraviti malo drugačije centre prepoznatljivosti, nadopunjavajući ih kadrovima koji su svjetski prepoznati, profilirajući određene institucije kao sveučilišne i afirmirajući još neke zdravstvene projekte koji će biti od općeg značaja. Svakako bismo željeli da svi koji rukovode našim zdravstvenim ustanovama, ne istog trena, ali dugoročno budu naši kolege, bez obzira iz kojeg dijela medicinske struke dolaze. Čini mi se da oni s više razumijevanja mogu ući u detalje svog posla i da se, ukoliko nemaju izražene menadžerske sposobnosti, mogu okružiti ljudima koji će im u tome pomoći. Uz dobar tim može se napraviti čudo. Operativci su izvrsni, uvijek su tu i lako se prepoznaju, ali mora postojati rukovodeći kadar koji će osjetiti instituciju u koju je ušao i vidjeti u kojem smjeru je najbolje razvijati ustanovu.

Primjerice, u Domovima zdravlja postoji puno radioloških timova. Čini nam se kako bi puno manje pacijenata bilo na listama čekanja u bolnicama kada bi taj sustav učinkovitije funkcionirao. Uz bolju opremu domovi zdravlja mogli bi biti kapacitirani tako da mogu obaviti većinu zdravstvenih usluga i na taj način minimalno opteretiti ustanove tercijarne zdravstvene zaštite. To nam je primarni cilj. Jedan je Dom zdravlja koji ima tri segmenta s obzirom na zemljopisnu raspodjelu grada Zagreba i u njima je potrebno provoditi istu politiku. Možda će se netko više usmjeriti prema jednom segmentu, a netko prema drugom, no svi moraju biti na usluzi cijelom gradu Zagrebu. To se odnosi i na stomatološku službu, ne samo na liječnike opće medicine. Također, imamo i nova naselja u gradu u kojima bismo voljeli u što skorije vrijeme organizirati ambulante. Ministarstvo zdravlja odredilo je broj pacijenata na pojedinog liječnika pa u nekim područjima gdje nema dovoljno stanovnika imamo „rupe“. Očekujem kako će se i to premostiti. Imamo mnoge zapuštene ambulante koje treba urediti jer su apsolutno neprikladne za rad u zdravstvu, no to su sitne stvari koje ćemo intenzivirati. Namjera nam je osnažiti i vratiti ugled i onu funkciju Domu zdravlja koju je nekada imao. Želimo našim postupcima i vizijom vratiti ugled i dignitet kolega te respekt pacijenata koji su imali.

Što su prioriteti same preventive?

Možete ju promatrati kroz organske sustave i kroz bolesti. Kada govorimo o prevenciji dijelom se to tiče kurative i podupiremo programe kojima, ako govorimo o dijabetesu, pomažemo udruge koje skrbe o djeci. Pomažemo kod nabave opreme kako bismo im olakšali primjenu terapije. Osjećamo empatiju prema svim ugroženim skupinama, a osobito prema djeci.

Kada su u pitanju djeca oboljela od malignih bolesti, Grad Zagreb podupire i kontinuirano pomaže državne institucije. Bolnice pomažemo u području kupovine opreme i prostora. Tako je Grad Zagreb ustupio tri stana za djecu koja u Zagreb dolaze na onkološku terapiju kako bi mogli biti sa svojim roditeljima, a ne boraviti u bolnici. Dakle, sve navedeno rezultat je iznimne suosjećajnosti gradonačelnika i Uprave prema ugroženim skupinama. Sudjelujemo u svemu, od područja prevencije kroničnih bolesti, kao što je KOPB, u kojoj će zaživjeti projekt „Hrvatska kuća disanja“, prevencije kardiovaskularnih bolesti uz „Hrvatsku kuću srca“, prevencije zloćudnih bolesti, kao što su tumor kože, rak dojke, rak vrata maternice, oboljelih od neuromuskularnih bolesti, autoimunih bolesti, do rijetkih bolesti, alkoholizma, psihijatrijskih stanja, ovisnosti.

U tijeku je natječaj za programe i projekte za koje je Grad Zagreb osigurao sredstva kako bi ih mogao sufinancirati ili financirati u cijelosti. Ovisno kako će Povjerenstvo procijeniti kvalitetu određenih programa. Razne ustanove i udruge aplicirale su za 376 projekata i programa. Dakle, doista u sve ulažemo. Na tom tragu ćemo i ostati. I „Check point“ je sjajna izvaninstitucionalna djelatnost. Kako bi se mogla tretirati vrlo fragilna skupina građana i mogućih bolesnika u planu je osnivanje Centra za mlade unutar kojeg će moći dobiti potporu za svoje psihološke poteškoće, psihičke dileme ili somatske poteškoće. To je veliki projekt koji ubrzo namjeravamo realizirati. Objedinjavat će prevenciju i učenje te će na taj način povezati medicinu i obrazovanje. Ne misli se na kurativu u smislu izravnog djelovanja, nego usmjeravanja prema instituciji u trenutku prepoznavanja problema mladih. Tako da ćemo sve navedeno objediniti u jednoj velikoj instituciji, a to je Centar za zdravlje mladih.

Kada očekujete da će Centar zaživjeti?

Projekt je napisan. U Centru će raditi znanstveni i stručni tim ljudi s impresivnim životopisima, a konkretne poteze očekujem za nekoliko mjeseci.

Prošli smo kroz zdravstveni sustav, no Vi ste specifični još po nečemu u sustavu zdravstva, a to je da ste osoba koja je bila na prvoj crti bojišnice i bili ste ranjeni. O svojim iskustvima napisali ste knjigu „Naranče i mrtve ribe“ pa nas zanima odakle Vam motiv? Što Vas je ponukalo da idete u rat, napišete knjigu o svojim iskustvima i na kraju, kako ste našli vremena za sve što ste napravili?

Bila sam dragovoljac. Nitko me nije slao, sama sam to željela. Kao mladi liječnik s dugogodišnjim iskustvom rada u Hitnoj pomoći, jer sam već tada radila 5 godina na Hitnoj, osjetila sam potrebu pridonijeti. No iako nisam bila svjesna svega što me tamo čeka, to je jedno od najljepših i najpotresnijih razdoblja mog života. Unatoč svim rizicima, bio je to zov domovine. Dati svoj doprinos, a ja sam se osjećala kompetentnom s medicinske strane.

Provela sam gotovo tri godine na teškim bojištima, s obzirom na to da sam bila pripadnica profesionalne Hrvatske vojske i to 4. Gardijske brigade. Područje našeg djelovanja protezalo se od Zadra do Prevlake. Ujedno, to je i vječna inspiracija u čovjeku. Bit ću vrlo otvorena: nekome kroz psihičke poteškoće, nekome kroz fizičke ožiljke, nekome kroz jedno i drugo, a nekome i kroz neku romantičnu predodžbu tog razdoblja. Kažu da imam smisla za prozu i pitaju me zašto sam izabrala medicinu kada imam toliko drugih talenata. Pomalo crtam, pomalo sviram, a smatram da je sve to humanistička djelatnost. I medicina je humanistička grana. Ovisi o tome kako joj pristupate. Ne govorimo o teškoj biologiji, to svatko može naučiti. Nije problem savladati osnove anatomije, najveći je problem ostvariti dobar odnos s pacijentom. U tom uvijek unosim sebe u svoj rad.

Profesor Marušić koji je profilirao Croatian Medical Journal kao časopis citiran u Current Contentsu, zamolio me da kroz medicinsku priču i svoja iskustva pokušam ispričati ratne priče. Meni je to bilo dosta tegobno, zato što se u konačnici, kada krenete u novi život i želite otići iz tog rata branite različitim mehanizmima, bilo da radite po 12 ili 15 sati ili pak pišete ili čitate. Rekla sam da ću probati. Svaka moja priča koja je ispričana kroz kolumne prava je medicinska istinita priča koju sam prošla na terenu. Malo je začinjena povijesnim podacima i mjestima na kojima se to događalo. Ima povijesni i knjiški osvrt, a završava mojim odnosom prema tome. Mojim propitkivanjima o moralnosti, etičnosti, savjesti, nacionalnoj pripadnosti i religijskim osvrtom. Svoju sam knjigu koncipirala kao niz priča u kojima govorim o ratu, sebi i svojim mislima. Puno objavljujem. Imam 495 objavljenih radova od kojih je preko 100 u Current Contentsu. Sve je to napisano izvan radnog vremena tako da je ono od čega odvajam moja obitelj. Moram krenuti od toga da čovjek, u poslovnom smislu, vrijedi onoliko koliko dobrih suradnika stvori, odnosno prepozna one koji su željni učiti. Imala sam veliku sreću u svojoj Klinici okružiti se mladim kolegama koji su bili na izvoru mogućnosti kvalitetnog učenja. Pa bez umišljaja moram reći da uče od mene, uče operativnost i kako da budu iznimno marljivi, pedantni te su naravno svi od reda vrlo inteligentni. Nekoliko njih se isprofiliralo i zbog toga danas mogu otići bez straha da će se nešto poremetiti u radnom procesu.

Ovdje također imam divne suradnike jer čovjeka čine i odnosi s ljudima s kojima je okružen. Ja svoj posao i sve ovo što mi je u formalnom smislu zaduženje, brzo radim. Dobro sam organizirana. Sada imam i dosta protokolarnih obveza koje me vesele. Nakon što dođem doma posvećujem se svojoj maloj obitelj, mojoj maloj djevojčici, koja također ima niz svojih školskih aktivnosti pa se tu naši termini podudaraju. Kad svi utihnu, ja sjedam i počinjem pisati. Srećom, ne volim puno spavati i ne treba mi puno odmora. No sve me veseli. U sve se unesem i sve s radošću radim. Trenutno završavam jedan udžbenik i jednu novu proznu inačicu pa ću Vas na vrijeme obavijestiti o promociji. Također, želim Vam zahvaliti na zanimanju za naš Ured i mene osobno. Zahvalna sam što Zavod ima osobu koja njeguje i taj segment jer sve što nije zabilježeno, nije rečeno i nije napravljeno.

Ovdje možete pročitati odlomak iz knjige "Naranče i mrtve ribe"