Feljton

CIJEPLJENJE

Doc. dr. sc. Danijela Štimac, dr. med., specijalist javnog zdravstva
Zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“

Živimo u vremenu tehnološke revolucije, brzog protoka informacija, mrežnih komunikacija, globalizacije. Od 31. kolovoza 2011. godine na Zemlji živi više od sedam milijardi ljudi. Procjene su da će rast broja stanovnika do kraja stoljeća biti sve brži čime će se svjetsko stanovništvo udvostručiti (Slika 1).

Slika 1. Rast svjetskog stanovništva prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji

Osim povećanja broja stanovnika, u zadnjih pedeset godina značajno je poraslo i očekivano trajanje života pri rođenju. Na početku dvadesetog stoljeća, očekivano trajanje života pri rođenju za svjetsku populaciju bilo je 31 godina, dok je danas ono 67,2 godine.

Među zdravstvenim intervencijama, dva su bitna uzroka promjeni zdravstvenih pokazatelja. Prvi je pronalazak antibiotika koji je u značajnoj mjeri smanjio smrtnost od zaraznih bolesti, a drugi razlog je cijepljenje, koje je bitno doprinijelo iskorijenjivanju nekih bolesti u dvadesetom stoljeću (velike boginje, poliomijelitis).

Cijepljenje je jedna od najučinkovitijih preventivnih mjera zaštite pojedinca i cijele populacije protiv raznih zaraznih bolesti. Učinkovito je i u suzbijanju bolesti kao što su bjesnoća, difterija, tetanus, žuta groznica, poliomijelitis, ospice, mumps, rubeola i hepatitis B. Cijepljenjem su iskorijenjene brojne opasne zarazne bolesti.

Postoje dva načina cijepljenja: aktivna i pasivna imunizacija. Kod aktivne imunizacije cjepivo se uvodi u obliku oslabljenih, fragmentiranih ili ubijenih uzročnika ili njihovih toksina u tijelo.

Cilj ovog cijepljenja je stimulacija imunološkog sustava za stvaranje specifičnih protutijela, kako bismo izazvali imunitet protiv određene zarazne bolesti.

Kod pasivne imunizacije cjepivo sadrži specifična protutijela (imunoglobulini) protiv uzročnika. Postoje cjepiva protiv različitih virusnih i bakterijskih zaraznih bolesti.

Povijest cijepljenja

Ono što je prethodilo prvim pokušajima cijepljenja jest spoznaja da se neke bolesti prenose s čovjeka na čovjeka. Bolest koja je harala svijetom i odnosila brojne živote bile su boginje. Najraniji postupak prevencije boginja bila je inokulacija (još poznata kao variolacija). Inokulacija se najprije provodila u Indiji tisuću godina prije Krista, a uključivala je ili udisanje smrvljenih krasti ili unos virusa u kožu. Ipak, ova se ideja još uvijek propituje jer samo nekoliko testova objašnjava ovu metodu. Inokulacija u Kini se prvi put spominje u 10. stoljeću, a postupak je bio raširen do 16. stoljeća, za vrijeme dinastije Ming. Stari kineski liječnici su variolaciju izvodili tako što su pamučnu vatu namakali gnojem iz gnojnih vezikula bolesnika, a potom je stavljali u nos zdravom čovjeku ili bi sasušeni gnoj pomoću trake upuhivali u nos. Na taj način bi zdrav čovjek prebolio blaži oblik bolesti te tako stekao prirodni imunitet. Ukoliko je bila uspješna, inokulacija bi omogućila dugotrajni imunitet. Variolacija je imala od 0,5 do 2% učestalosti smrtnog ishoda, što je manje nego 20-30% same bolesti. Mary Wortley je promatrala inokulaciju u Turskom carstvu te je svoja iskustva pismom prenijela u Veliku Britaniju. Postupak inokulacije promovirala je kao uspješnu obranu od smrtonosne bolesti po svome povratku u Englesku, 1718. godine. Godine 1721. variolacija je uvedena u Velikoj Britaniji.

Izumiteljem cijepljenja danas se smatra engleski liječnik Edward Jenner (17. 4. 1749. - 26. 1. 1823.).

Edward Jenner, doktor u Barkeleyju, u ruralnoj Engleskoj otkrio je da imunitet za velike boginje stvara i inokulacija osobe virusom kravljih boginja iz lezija. Godine 1796. Jenner je inokulirao dječaka Jamesa Phippsa kravljim boginjama. Janner je inokuliranu tekućinu nazvao vakcinom, a postupak vakcinacijom (cijepljenjem), (od latinske riječi „vacca“ što znači krava → vakcina → vakcinacija). Sam postupak puno je sigurniji od variolacije jer ne uključuje rizik od prijenosa variole.

Cijepljenje ovakvog tipa uskoro se provodilo po cijelom svijetu. U 19. stoljeću virus kravljih boginja zamijenjen je virusom vaccine.

Vaccinia je virus iz iste obitelji kao i virus variole i kravljih boginja, ali ipak genetski različit od njih. Podrijetlo vaccina virusa, kao i način na koji je postao cjepivo još nam nisu poznati.

Nakon Jennera, veliko ime u svjetskoj znanosti bilo je ono Luisa Pasteura (27. 12. 1822. – 28. 09. 1895.). Iako je bio kemičar, najveće znanstvene zasluge pripadaju mu u području medicine.

Godine 1870. Louis Pasteur je napravio prvo živo atenuirano (oslabljeno) bakterijsko cjepivo (kolera peradi). Pasteur je došao do otkrića da bakterija kolere peradi, ostavljena da miruje dulje vremensko razdoblje, ako se ubrizga peradi ne izaziva koleru. Kada je, nakon toga, istu perad cijepio aktivnom kulturom bakterije, perad je preživjela.

Godine 1882. otkrio je cjepivo protiv antraksa, bolesti koja se jako rijetko javlja kod ljudi, ali je vrlo rasprostranjena kod stoke.

Godine 1884. Louis Pasteur je napravio prvo živo atenuirano (oslabljeno) virusno cjepivo bjesnoća).

Godine 1885. Pasteur je po prvi puta koristio cjepivo protiv bjesnoće na čovjeku. Kada mu je doveden 9-godišnji dečak, koga je na više mjesta ugrizao bijesan pas, Pasteur ga je cijepio i dječak je preživio.

Dječak je bio Joseph Meister (21. veljače 1876. – 16. lipnja 1940.), koji je kasnije radio u Pasteurovom institutu. Vijest o tom čudesnom preživljenju brzo se proširila. Godinu dana nakon tog događaja više od 2 500 pacijenata cijepljeno je protiv bjesnoće. Smrtnih slučajeva nakon cijepljenja bilo je manje od 1%.

Pasteurova otkrića bila su poticaj znanstvenicima u čitavom svijetu da pojačano rade na otkrivanju brojnih cjepiva za ostale zarazne bolesti. Osim zasluga u pronalaženju cijepiva, Pasteur je još poznatiji po pronalasku, po njemu nazvanog, procesa pasterizacije. Postupkom pasterizacije Pasteur je u velikoj mjeri uspio spriječiti širenje tuberkuloze. Pasteur je također zaključio da se sterilizirani materijali, koji se ne izlažu zraku, ne kontaminiraju, dok se materijali izloženi zraku kontaminiraju i kvare. Svojim je postupcima znatno utjecao na razvoj prehrambene industrije. U Parizu je 1887. osnovan Pasteurov institut gdje je Pasteur i sahranjen 1895. Kada su, tijekom okupacije, Nijemci 1940. naredili Meister-u da im otvori Pasteurov grob, u svrhu istraživanja, Meister je izvršio samoubojstvo odbivši izvršiti naredbu.

Nastavit će se...