Poštovani prof. Knjaz, koliko je važno biti svakodnevno tjelesno aktivan?

Svakodnevna tjelesna aktivnost definitivno je ključna za kvalitetan rast i razvoj, za održavanje zdravlja te kvalitetu života općenito. Uz sve prednosti suvremenog društva (tehnologija, transport), na žalost izgubili smo onu prirodnu potrebu za svakodnevnim kretanjem i to na razini cijelog čovječanstva skupo plaćamo. Iako je medicina iznimno napredovala, u prevenciji smo značajno zakazali te živimo kraće i nekvalitetnije od svojih potencijala. Mnoge bolesti i tjelesne anomalije javljaju se već u ranijoj životnoj dobi, isključivo zbog načina života s naglaskom na loše prehrambene navike te nedovoljnu tjelesnu aktivnost. Primjera radi, nekada smo dijabetes tipa 2 zvali i starački šećer, a danas se on nerijetko pronalazi i kod adolescenata. Primarna prevencija dijabetesa tipa 2 je tjelesna aktivnost, preko 30%. Danas ćete često čuti, ne samo od kineziologa, već i od liječnika da je tjelesna aktivnost onaj čudotvorni lijek kojeg svi traže i kada bi se tjelesna aktivnost mogla staviti u pilulu bila bi najpropisivaniji lijek današnjice.

Život ste posvetili sportu i tjelesnoj aktivnosti kroz različite aspekte: stručni, akademski (pretpostavljam i privatni). Što mislite koliko je važna povezanost Vašeg djelovanja u tom smislu i djelovanja javnozdravstvenog sustava?

Osobno sam zaljubljenik u sport i tjelesnu aktivnost od malih nogu. To je nešto što su mi „ugradili“ roditelji kroz odgoj te se podrazumijevalo da sam uključen u neki sport i aktivno sudjelujem u njemu bez obzira na eventualni natjecateljski rezultat. Kasnije se to nadovezalo na klupsku košarku, natjecanja, prijateljstva, putovanja, ali počeci su svakako vezani za obitelj i njihovo opredjeljenje da je to nešto važno i vrijedno njihovog odricanja, vremena i truda.
Iz današnjeg kuta gledanja sebe kao kineziologa, sveučilišnog profesora i dalje smatram da je obitelj ključna, ali je potrebna i podrška društva u nastojanju da se ugrade pozitivne navike kod djece, od kojih tjelesnu aktivnost stavljam u kategoriju „osobne higijene“, nečega što je nezamjenjivo i treba biti redovito. Generalno, društvo radi premalo i šalje krive poruke u odnosu na tjelesnu aktivnost. Pogledajte samo u kakvom su nam stanju mnoge školske sportske dvorane, ukoliko uopće postoje (preko 100 matičnih škola ih nema!!!). Imamo sjajne stručnjake u tom području, ali se na žalost oni uključuju u rad s djecom tek od petog razreda osnovne škole i to samo dva puta tjedno. Nedovoljno se, osim infrastrukture, ulaže u izvannastavne aktivnosti koje bi također mogle i morale biti temelj svakog obrazovnog sustava. Pozitivnih primjera u svijetu pa i u Hrvatskoj ne manjka, no ne postoji politička i društvena volja da se kvalitetno i dugoročno počne rješavati taj problem.

Smatrate li da je rekreacija pomalo zapostavljena, odnosno da se više „forsira“ klupski i profesionalni sport? Kao da pomalo nestaje spontano, opušteno bavljenje tjelesnom aktivnošću na igralištima, po kvartovima, parkovima i sl.?

Mi smo definitivno sportski talentirana nacija koja se ponosi svojim sportašima, ali vaše pitanje je u potpunosti na mjestu. Većina tih sportskih uspjeha dodatno ne motivira ljude da se pokrenu te da utječu na svoje zdravlje putem prilagođene, kontinuirane tjelesne aktivnosti. Često se spominju ogromni novci koji se ulažu u sport, no činjenica je da se u ono što je najvažnije u tom segmentu, a to je zdravstveno usmjerena tjelesna aktivnost ulaže nedopustivo premalo. Održavanje „sportske“ infrastrukture košta iznimno mnogo te se tretira kao ulaganje u sport, ali najveći dio toga odlazi na velike sportske arene i komplekse koji se u značajnoj mjeri koriste u neku drugu svrhu, kao što su koncerti, priredbe i sl., a i kada se koriste u sportskom smislu to znači natjecateljskom, a ne rekreativnom. Hrvatskoj nedostaje veliki broj jeftinih, montažnih, energetski osmišljenih dvorana u kojima će se odvijati cjelodnevni rekreativni programi ili amaterski orijentirani sportski programi.

Na žalost, što se tiče parkova i igrališta, mi malo stariji koji smo odrasli na takvim mjestima, moramo se pomiriti da su nove generacije drugačije orijentirane, ali opet ne svojom voljom, nego pod utjecajem društva u kojem živimo. Pod ogromnim utjecajem modernih medija, online platformi, televizije naprosto nemaju potrebu niti volju provoditi vrijeme te komunicirati s prijateljima na igralištu ili u parku. Doveli smo društvo do apsurda da sve vezano uz tjelesnu aktivnost i sport mora biti vođeno, organizirano u pojedinim terminima i sl. Ukoliko ne prepoznamo ovaj problem kao nešto iznimno upozoravajuće i nacionalno važno, statistike će biti svake godine sve gore. SAD je po pitanju pretilosti i zdravstveno povezanih problema statistički najgora, ali i Europa je kontinuirano prati s desetogodišnjim odmakom, uz napomenu da je Hrvatska u donjem domu po europskim statistikama o tjelesnoj aktivnosti.

Jesmo li, kao populacija, premalo tjelesno aktivni? Što kažu podaci?

Definitivno, prema istraživanjima koja su provedena u RH, više od 2/3 odraslih nedovoljno je ili uopće nije tjelesno aktivno. Nažalost, kod djece su brojke također poražavajuće; tjelesna aktivnost (TA) opada porastom dobi te je niža kod ženskog spola. U dobi od 15 godina samo je 25% učenika i 12% učenica tjelesno aktivno 1 sat i više dnevno, koliko se preporuča u toj dobi. Sve naravno prema kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije, a to podrazumijeva kod odraslih najmanje 150 minuta aerobne tjelesne aktivnosti umjerenog intenziteta tjedno ili najmanje 75 minuta aerobne tjelesne aktivnosti visokog intenziteta tjedno. Kroz jednu ili više kraćih aktivnosti tijekom dana može se postići cilj od 30 minuta TA dnevno, a dodatni zdravstveni učinci mogu se postići većom količinom tjelesne aktivnosti, povećanjem umjerene aerobne TA na 300 minuta tjedno ili TA visokog intenziteta na 150 minuta tjedno, kod osoba kojima to zdravstveno stanje dopušta. Usporedbe radi, oko 20% djece učeničke dobi dnevno gleda TV duže od dva sata te ih istovremeno između 12% i 18% dnevno više od dva sata igra igrice na računalu. Povežite to sa sjedenjem u školskim klupama, hranjenjem i spavanjem, ispada da djeca manje od dva sata dnevno NE sjede ili leže!!! Ljudsko tijelo je stvoreno za kretanje i bez kretanja umire…

Naši najmlađi definitivno nisu dovoljno tjelesno aktivni. Što bi trebalo mijenjati u školskom sustavu (jasno je da je broj sati tjelesnog odgoja prenizak)? I što bismo trebali mijenjati i u društvu kako bismo to promijenili na bolje?

Mi smo kao društvo potpuno iskrivili poruku koju šaljemo djeci od samog početka. Uvjeti i okruženje u kojima odrastaju značajno su demotivirajući kada je u pitanju tjelesna aktivnost. U vrtićima se sportske dvorane, ako i postoje, često pretvaraju u dodatne prostorije za dnevni boravak zbog prenapučenosti vrtića, u mnogima koji imaju adekvatne uvjete tjelesna aktivnost ovisi o motiviranosti odgojno obrazovnog kadra te uz nadoplatu o programima, koji se fakultativno nude. U prva četiri razreda nastavu TZK-a ne provode najkompetentnije osobe za to (kineziolozi) te im se često uskraćuju termini u dvoranama iz mnogih shvatljivih i neshvatljivih razloga. Napominjem da je razvoj ključnih motoričkih sposobnosti usko vezan baš uz to razdoblje, stoga je to izuzetno kompleksan i zahtjevan proces uz, naravno, stvaranje životnih navika koje se tada razvijaju. Mnogi stručnjaci tvrde da je kvalitetan rad u toj dobi zahtjevniji ili barem istovjetno zahtjevan, kao i kasnije te je teško objašnjivo da djeci u toj dobi uz premali broj sati ne želimo dati i najbolje stručnjake koje imamo u sustavu obrazovanja. Nažalost i mnoge izvanškolske aktivnosti koje se nalaze na tržištu obiluju nekvalitetnim i neverificiranim programima, koje provode neškolovane osobe u neadekvatnim prostorima. I u tom segmentu društvo daje poruku da to nije važno jer dopušta mnogima da se uče na našoj djeci i isprobavaju svoj „talent“ bez realne i zakonske osnove. To je svakako nedopustivo i apeliram na roditelje da provjere tko radi s njihovom djecom i koje su njegove kompetencije. Kao i u drugim profesijama zna se tko što smije, a što ne smije raditi. Taj sustav definitivno treba urediti i to što prije jer posljedice mogu biti teške i dugotrajne.

Također, povezano s mogućnostima sustava, u svijetu postoje primjeri gdje su cijene životnih i zdravstvenih osiguranja određene prema, između ostalog, razini tjelesne pripremljenosti te naravno životnim navikama. Na neki način se pokušava stimulirati ljude na ovoj financijskoj razini da brinu o svome tijelu. Računica je vrlo jasna - tjelesna NEaktivnost je četvrti čimbenik smrtnosti u svijetu, a dokazana je prevencija putem TA mnogih kroničnih nezaraznih oboljenja. Nadalje, tjelesno aktivna osoba dokazano je efikasnija u savladavanju ostalih dijelova školskog programa (matematika, strani jezik…), radnik je učinkovitiji na poslu te ima manji broj dana bolovanja od tjelesno neaktivne osobe. Temeljem toga, ma koliko to primitivno zvučalo, bolesna osoba je izuzetno “skupa“ za osiguravajuća društva, ali i za društvo u cjelini. Dakle, gore navedeno ima nekog smisla i računicu.

Što mislite o „forsiranju“ klupskih sportova od najmlađe dobi? Potičemo li djecu dovoljno na spontanu tjelesnu aktivnost koja ne mora nužno biti strogo organizirana i natjecateljskog tipa? Neka istraživanja pokazuju da djeca koja su u osnovnoj školi „forsirana“ kroz klupski sport vrlo često poslije potpuno odustaju od sporta. Trebamo li ipak na malo drugačiji način posvetiti pažnju razvijanju ljubavi prema tjelesnoj aktivnosti u toj ranoj dobi?

Nažalost, pitanje je u potpunosti na mjestu. Mnogo je primjera gdje klubovi odrađuju preranu selekciju, roditelji traže talent kod djece kako bi bila natjecateljski uspješna, treneri se žele „proslaviti“ kroz natjecateljski uspjeh u najmlađim uzrastima da bi se možda „popeli“ na trenerskoj hijerarhiji te dobili kvalitetniju financijsku ponudu i sl. Veliki broj djece već u osnovnoj školi, a pogotovo u srednjoj školi nema prostora na rekreativnoj klupskoj razini sudjelovati u natjecanjima bez pritiska, jer klubovi traže rezultat kako bi mogli opravdati svoje postojanje. Nisu svi potencijali Luke Modrića, ali vole sport i žele biti tjelesno aktivni, provoditi vrijeme s prijateljima, imati svakodnevnu obvezu i sl. Smatram da se još više treba uložiti u veliku „renesansu“ školskog i sveučilišnog sporta koji će dobiti podršku zbog svoje masovnosti, a ne natjecateljskih dosega. Tri su ključne poluge te „renesanse“: školska i sveučilišna sportska infrastruktura, školovani i motivirani kadrovi te programi koji su financijski i organizacijski podržani od sustava. Nažalost, cijeneći naše najviše društvene i političke elite, to još nije došlo do njih. Razumijem sve probleme s kojima se naše društvo danas susreće, ali mislim da zdravstveno usmjerena tjelesna aktivnost mora biti temelj razvoja zdravog društva, a vi meni recite što je važnije od toga. Ponovo naglašavam, pozitivnih primjera ima i u svijetu i kod nas, fantastičnih projekata, ali nažalost generalna strategija možda negdje postoji na papiru, ali svakako ne u stvarnosti.

Što mislite o situacijama kada je roditelj ujedno i trener svom djetetu? Postoje li tu određene „zamke“?

Dosta je primjera kod nas u kojima su roditelji ujedno i treneri. Naravno da pri tom postoje određene zamke jer roditelj treba prije svega biti roditelj, a tek onda trener, a teško je objediniti te dvije funkcije. Naravno, svijetlih je primjera s postignutim vrhunskim rezultatima puno, ali vjerujte mi, na temelju osobnog iskustva upoznao sam mnogo primjera gdje su roditelji, ustvari prestali biti roditelji i posvetili su se isključivo trenerskom pristupu prema svom djetetu, što je donijelo mnoge frustracije prema djetetu i obitelji općenito. To je u konačnici završilo, ako rezultat nije bio vrhunski, velikim nesrećama, pa čak i financijskim dubiozama u kojima su se te obitelji našle. U svakom slučaju smatram da je bolje da roditelj ostane roditelj, a da ima uz to i svog trenera, školovanu osobu koja zna što radi i ide prema generalno rastu i razvoju, a tek kasnije prema eventualnom postizanju natjecateljskog rezultata. Svakako da roditelj u svojoj kompetenciji mora biti određen osigurač i provjeravati tko, na koji način radi i ponaša se prema njegovom djetetu.

Smatrate li da je potrebno donijeti Nacionalnu strategiju o sportu i tjelesnoj aktivnosti i što bi ona trebala podrazumijevati?

Unazad 20 godina mnogo se govori, i mnogi su slatkorječivi po pitanju nacionalne strategije, kako će donijeti nešto posebno… Neke su stvari stavljene na papir, ali na žalost nikada nisu zaživjele. Ono što je potrebno svakako je određena strategija i razvoj, ali to mora pratiti i modificirani Zakon o sportu, pod zakonski akti i sve ono što će utjecati na primjenu u praksi. Na žalost, za sada su napravljeni preslabi koraci, nema one „sportske“ energije koja je tako često viđena kod naših vrhunskih sportaša.

Što mislite o utjecaju vrhunskog sporta na zdravlje? Kako pomiriti težnju za vrhunskim rezultatom (koji često znači i prekoračenje granica ljudskoj tijela) i očuvanje zdravlja?

Smatram da je postizanje vrhunskog rezultata u mnogim slučajevima dijametralno suprotno od utjecaja na zdravlje. Ja bih to podijelio u dvije potpuno različite kategorije. Ući u vrhunski sport znači pomicati granice ljudske izdržljivosti, snage, dosega i svega ostalog s ciljem da se ostvari određeni sportski rezultat i zadovoljstvo time, koje može biti emotivno i financijsko. Kada govorimo o čuvanju zdravlja, onda je to jedna potpuno druga priča. Ako govorimo o rekreativnom sportu kojim pokušavamo svoje tijelo učiniti što je moguće zdravijim, ali i mentalno, sociološki postati kvalitetnija i razvijenija osoba, to su dva različita stupa koja se moraju odrediti zasebno, kako u Zakonu o sportu, tako i u svim budućim strategijama i naravno, primjenama.

Obnašate brojne stručne, znanstvene i organizacijske funkcije vezane za Vašu djelatnost, koliko je to teško i imate li dovoljno podršku u tome?

Da, moram priznati, trenutno kao dekan fakulteta obnašam „full“ dekansku poziciju i mnoge druge funkcije koje su vezane uz sport, ali i šire, dakle u Hrvatskom olimpijskom odboru kao član vijeća, na Sveučilištu posebni savjetnik rektora za društvene komunikacije i sport, naravno i neke druge funkcije u sustavu znanosti, obrazovanja i sporta. Naravno da je potrebna vrlo dobra organizacija, ali prije svega važna je podrška tima ljudi, mislim da su oni ključni u mnogim segmentima. Možda ja imam priliku biti značajno medijski prisutan, ali svakako su oni zaslužni što to sve u praktičnom smislu ima svoju provedivost i funkcionalnost. Naravno kada govorimo o podršci, kako u sportu, tako i kod nas djelatnika, obitelj je na prvom mjestu, bez njezine podrške svakako to ne bi bilo moguće, i bez njezinog razumijevanja koje mora postojati.

Kao dekan, znatno ste doprinijeli razvoju i multidisciplinarnom usmjerenju Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, postoji li nešto što biste još željeli napraviti u tom smislu i kakav je trenutni status vašeg fakulteta u znanstvenim i stručnim krugovima?

Kineziološka znanost je od interdisciplinarnog značaja i tako je usmjeren i naš fakultet, ne samo od mog mandata, nego i ranije. Sjetimo se svih pomaka koji je moj prethodnik dekan, profesor Igor Jukić napravio, a mi smo nastavili i naravno neke stvari proširili. Trenutno, Kineziološki fakultet se može pohvaliti mnogim znanstveno-stručnim projektima koji su znanstvenog karaktera zajedno s gospodarskom zajednicom, zajedno s javnim sektorom, s djecom, odraslima… Raspodijeljeni smo na mnogim zadaćama i naravno kao fakultet koji uvijek traži izvrsnost, prepoznati smo u svijetu. Naši djelatnici daju svoj maksimum kako bi fakultet takav bio i takav se i dalje kontinuirano razvijao. Ono što nas veseli je to da smo pred završetkom potpisa ugovora Zapadnog sveučilišnog kampusa, koji će u mnogom odrediti budućnost našeg fakulteta, ali i kineziološke znanosti. Dobit ćemo jedan kampus, na koji ćemo moći biti ponosni i u Europi i čitavom svijetu, a koji će nam biti temelj za razvoj našeg fakulteta i naše znanosti, ali i cijelog Sveučilišta, Grada Zagreba, Republike Hrvatske.

Imate odličnu suradnju sa javnozdravstvenom djelatnošću, kroz svoje aktivnosti posvećeni ste i prevenciji i promicanju zdravlja, što je izuzetno pozitivno. Planirate li i daljnju suradnju?

Naravno, mi kao fakultet nismo izolirani otok i ono što je najvažnije i što najviše inzistiramo kod naših djelatnika je to da, osim teorijskih spoznaja, budu i praktičari i to oni i rade, barem najveći dio. Jedan veći dio njih bavi se baš javnozdravstvenom djelatnošću, sudjeluju u mnogim projektima kako bi pokazali da se ta „njihova“ teorija, ta „njihova“ znanja mogu primijeniti u praksi. Mislim da je to kao što je i u trenerskom poslu, ako se bavite samo teorijom, a niste u praksi ne možete imati kredibilitet. Isto tako i u ovom području. Zbog toga motiviramo naše djelatnike da budu što je moguće više angažirani na takvim projektima. Posebno bih tu htio naglasiti našu suradnju s Nastavnim zavodom za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“, s kojim gotovo na mjesečnoj bazi, imamo sjajne projekte, a koji uključuju tisuće građana. U daljnjoj suradnji očekuje nas i novi studijski program, radnog naslova Zdravstvena kineziologija, kojeg ćemo zajedno s NZJZ „Dr. Andrija Štampar“ raditi i još s nekim drugim institucijama na području grada Zagreba, ali i cijele Republike Hrvatske. To je ono što tržište prepoznaje, to je ono što npr. sportski turizam traži i to je ono što će npr. Hrvatskoj donijeti produljenje sezone, ali bez stručnih kadrova mislim da to naprosto neće biti moguće…. Nadam se da ćemo zadovoljiti potrebe tržišta rada.

Je li košarka, u sportskom smislu, Vaša najveća ljubav?

Pa svakako kao kineziolog bavio sam se mnogim sportovima i volim mnoge sportove, ali definitivno je košarka broj jedan. Ona je obilježila i moje djetinjstvo i kasnije jedan sportski razvoj, igrački pa trenerski pa sve do danas kao nositelj predmeta Košarke, naravno da je košarka u mojim mislima najviše. Vani sam prepoznat najviše preko svojih predavanja na temu Motoričko učenje u košarci. Ako govorimo gdje se osjećam kao „riba u vodi“, to su košarkaške teme. Naravno, za to je zaslužan neki splet okolnosti, posebno bih tu htio spomenuti profesora iz osnovne škole koji me je i usmjerio prema sportu, a kasnije prema košarci. I tako to biva, svi moramo imati nekoga tko će nas malo gurnuti i uvesti u neki sport, ja sam uveden u košarku. Tim ljudima koji su radili sa mnom, koji su bili samozatajni kineziolozi, iznimno sam zahvalan, na takvima mora počivati naš sustav.