Odrastanje je avantura u ljudskom životu, koja ne mijenja samo djecu u mlade odrasle ljude, već mijenja njihove roditelje, braću, sestre, djedove, bake - mijenja svačiji život i donosi nova iskušenja, saznanja i odnose.

Dinamično i turbulentno razdoblje adolescencije razdoblje je izloženosti različitim rizicima, kojima su mladi skloni upravo zbog želje za iskušavanjem izazova, potrebe za natjecanjem, traganja za vlastitim identitetom, potrebe za izgradnjom samostalnih stavova i ponašanja kojima je, radi potrebe negiranja autoriteta i imperativne želje za uvažavanjem i slobodom, ponekad temeljni cilj upravo odudaranje od stavova i ponašanja odraslih. Upravo u tom razdoblju mladi su i najranjiviji jer još nemaju dovoljno usvojene društvene vještine odupiranja pritiscima, nisu sigurni u donošenje nezavisnih odluka, rizici im se čine nerealno niskima, a vlastite mogućnosti ne mogu realno sagledati. Mijenjanje odnosa najčešće donosi i sukobe u obiteljima pa su i mladi i roditelji zbunjeni i ponekad ogorčeni. No adolescencija je i vrijeme kada mladi trebaju izaći na kraj s vlastitom nesigurnošću, stidljivošću, prvim društvenim neuspjesima, usamljenošću - često sve te osjećaje prikrivajući agresijom i nepristupačnošću.

Motivi mladih za rizična ponašanja

Osobni motivi zbog kojih pojedinac odlučuje uzimati bilo koje sredstvo ovisnosti vrlo su različiti. Mladi, u potrazi za svojim odraslim identitetom, sve više izmiču kontroli roditelja, suprotstavljaju se njihovu autoritetu, prkose, ne žele poštivati roditeljska pravila i imperativno žele sve više uvažavanja i slobode u svojim postupcima. Kada je riječ o tradicionalnim drogama, kao što su alkohol i duhan, mnogi će ih početi uzimati smatrajući da je to ujedno i socijalno prihvatljiv način ponašanja. Čak i ako su upućeni u moguće štetne posljedice po zdravlje, smatraju da, budući to čini velik broj ljudi, posljedice ipak nisu neizbježne. Istraživanja su pokazala da su mladi skloni istodobnoj uporabi više sredstava ovisnosti i da je učestalost uzimanja u pozitivnom međuodnosu.

Većina mladih ipak samo eksperimentira s različitim sredstvima koja mogu izazvati ovisnost, a koja u tijeku adolescencije prestaje ili se navika ustaljuje kao umjerena. Kod određenog se broja zlouporaba razvija do te mjere da počinje ometati školovanje, obiteljske odnose, društveni život i produktivnost općenito.

Rizična ponašanja nisu samo sklonost uzimanju psihoaktivnih tvari, već rizičnima mogu biti i seksualna ponašanja, delinkventne devijacije, neoprezna vožnja i drugo. Zbog mogućih teških pa i fatalnih posljedica, kako za mladu osobu, tako i za obitelj. Istraživanja pokazuju da je sklonost jednom problematičnom ponašanju rijetko izolirana pa su tako mladi koji uzimaju droge rizičniji i za neoprezno seksualno ponašanje, mladi koji su skloni delinkvenciji često prekomjerno piju alkohol itd. Kod roditelja je česta izravna zabrinutost da će im dijete razviti zlouporabu droga i postati ovisnik. Alarmantne priče i vijesti iz novina često stvaraju dojam da je ovisnost o drogama nešto što nastaje odjednom i da su droge ono što uzrokuje najviše problema i nesreća u društvu i među mladima. Nijedno sredstvo ne stvara trenutačnu ovisnost. Ovisnost ne nastaje odjednom. U tijeku procesa razvoja ovisnosti ima prostora i vremena za djelovanje, kako za obitelj, tako i za užu, širu okolinu i okruženje mladog čovjeka u rizičnoj situaciji.

Ovisnost o psihoaktivnim tvarima je dugi niz godina bila jedina vrsta ovisnosti koja je privlačila pozornost javnosti, zahtijevala organizirani multisektorski pristup u sprječavanju nastajanja i posljedica, kao i značajne resurse u suzbijanju proširenosti i neželjenom utjecaju na pojedince i društvo. U medicinskoj terminologiji ovisnost je stanje u kojem tijelo ovisi o nekom sredstvu za normalno funkcioniranje, a ukoliko se organizmu to sredstvo uskrati, dolazi do sindroma ustezanja (apstinencije). Razvoj ovisnosti je povezan i s razvojem tolerancije. Aktivnosti koje potencijalno mogu dovesti do ovisnosti u početku donose zadovoljstvo, ali kontinuirana uporaba/ponavljanje postaje prisilno i postupno sve više ometa svakodnevne aktivnosti i život te interferira s odgovornostima, radnim obvezama, odnosima ili zdravljem. Istodobno, osobe nisu svjesne, ne žele i ne mogu prepoznati da ponašanje izmiče kontroli i uzrokuje probleme i za njih i za druge. Ovisnost može biti psihička i fizička. Danas se ovisnost smatra medicinskim entitetom i to se odražava u današnjem prihvaćanju ovisnosti kao medicinskom poremećaju. Droge djeluju na središnji živčani sustav i mogu mijenjati mišljenje, osjećanje i ponašanje osobe koja ih je uzela interferirajući u normalni sustav oblikovanja, slanja i procesiranja moždanih impulsa. Zadovoljavanjem primarnih potreba (npr. zadovoljavanjem osjećaja gladi), podražavaju se strukture unutar limbičnog sustava, podiže se razina dopamina te se stvara osjećaj nagrade, ugode i zadovoljstva, koji je temeljno vrlo važna biološka sila našeg opstanka. Mozak te emocije pohranjuje i „pamti“ kao obrasce nagrade i ugode (ili neugode ako nagon nije zadovoljen). Upravo ti procesi unutar limbičnog sustava zapravo su ključno zbivanje u fenomenu razvoja ovisnosti. Uzimanjem sredstava ovisnosti, preko specifičnih receptora na mozgu, umjetno se aktiviraju centri ugode, podiže se razina dopamina i postiže se prolazan osjećaj ugode, odnosno nagrade. Taj osjećaj mozak pamti kao ugodan doživljaj i informaciju pohranjuje u centrima zaduženim za dugoročno pamćenje i učenje. „Pamćenje“ mozga aktivira obrazac naučenog ponašanja te uvjetuje stalno i ponovljeno uzimanje sredstva ovisnosti kako bi se osjećaj ugode ponovo postigao. Tako ovisnost postaje proces koji sam sebe podržava. Kod kronične bolesti ovisnosti, zbog tolerancije na velike doze droge, kod uzimanja sredstava ovisnosti osjećaj ugode se više ne postiže.

Ovisnik uzima drogu isključivo zbog izbjegavanja neugode, odnosno uklanjanja simptoma apstinencijske krize. Zbog te vezanosti uz promjene u strukturi i funkciji mozga danas se ovisnost smatra kroničnom moždanom bolešću. Osim izravnog djelovanja droge na moždano funkcioniranje i strukture, smatra se da na neke oblike ovisničkog ponašanja djeluju i genski čimbenici. U nastanku ovisnosti ulogu ima i postojanje drugih psihijatrijskih bolesti i poremećaja. Nedvojbeno je da na kompleksni nastanak ovisnosti utjecaj ima i kontekst, odnosno okolina u kojoj osoba živi i koja je oblikuje. Sociološke teorije su, osobito prije neurobioloških saznanja, s različitih aspekata pokušale razjasniti i analizirati uzroke razvoja ovisnosti. No one ne uzimaju u obzir izravni farmakološki utjecaj sredstava ovisnosti, kao ni osobna ni kulturološka iskustva.

Problem ovisnosti je postao razvidan postupno. Već krajem devetnaestog stoljeća poduzete su neke zakonske mjere o označavanju, registriranju i zlouporabi, poglavito opijuma u Sjedinjenim Američkim Državama. Iz današnje perspektive vrlo davno, prema povijesnim dokumentima već je 1930. godine većina saveznih američkih država zahtijevala neki oblik edukacije o drogama u školama. Uporaba droga, kao što su heroin, marihuana i stimulansi, bila je česta u Vijetnamskom ratu. Tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća uporaba marihuane, amfetamina i kokaina se povećala. Proizvodnja heroina (opijumskog maka) koncentrirala se u nekoliko zemalja svijeta, kao što su Afganistan, Burma, Meksiko, Turska i Laos.

Posljednjih godina opaža se neočekivan porast broja, vrste i raspoloživosti novih psihoaktivnih tvari u Europi. Samo u 2014. godini sustav ranog upozoravanja EMCDDA izvijestio je o 101 novoj tvari (katinoni, kanabinoidi, fentilamini, opioidi, triptamini, benzodiazepini i dr.). Do prije desetak godina samo je ograničen broj tih sintetičkih tvari bio na ilegalnom tržištu, uglavnom s djelovanjem kao ecstasy ili amfetamini („dizajnerske droge”). Kako su sastavnice tih droga nekontrolirane tvari kojima je omogućen legalni uvoz, nije moguća niti kontrola proizvodnje ni potrošnje. Ključna za uspjeh tog naglo rastućeg tržišta je mogućnost otvorene, legalne prodaje u specijaliziranim trgovinama, kao i putem Interneta. Prodaju se kao „dodaci prehrani” ili „osvježivači prostora”. Dio tih proizvoda nije namijenjen rekreativnoj uporabi ili kao nadomjestak za djelovanje poznatih droga, već populaciji koja želi postići stimulaciju „tijela i uma”, odnosno stvara novu podgrupu ovisničke populacije. Zbog nemogućnosti kontrole, udio aktivne tvari je u tim sredstvima nepoznat, a mogu izazvati niz ozbiljnih posljedica i intoksikacija. Praćenje pojave, kretanja broja i značajki osoba koje su ovisnici ili redovni konzumenti ilegalnih tvari ključni su podaci za svaku zemlju koja želi oblikovati i provesti strategije, mjere prevencije i suzbijanja nastanka te posljedica ovisnosti.

Mladi uzimaju droge iz istih razloga iz kojih odrasli puše ili piju alkohol pa najčešće izjavljuju da su razlozi za prvo uzimanje droge znatiželja, pozitivna očekivanja, želja da se ne bude izdvojen iz grupe ili želja da se „pobjegne“ od problema ili neugodne situacije, osjećaj dosade i drugo.

Kretanje i proširenost nekih rizičnih ponašanja adolescenata

Za procjenu kretanja eksperimentiranja s duhanom, alkoholom i ilegalnim drogama u Europi se najčešće koristi ESPAD (European School Survey on Alcohol and Other Drugs), kao pouzdan i kontinuiran izvor podataka. Posljednji dostupni podaci su iz 2011. godine, a prema rezultatima je razvidno da hrvatski adolescenti puše i piju više nego što je prosjek ostalih zemalja sudionica istraživanja. Osobito su uočljive varijable pijenja – hrvatski adolescenti su više konzumirali alkohol u posljednjih 30 dana (66% - 57%) i češće su ekscesivno pili („binge drinking“) od svojih europskih vršnjaka (54% - 39%). Osim toga, u posljednjoj epizodi pijenja popili su veće količine alkohola (6,6 cl – 5,1 cl), odnosno oko 1,5 litru piva ili više od pola litre vina. Eksperimentiranje s marihuanom je prisutno u nešto manjem udjelu mladih nego u Europi (slika 1).

No ne samo da je pijenje izrazito prisutno u generaciji šesnaestogodišnjaka i to u oba spola, mladi piju sve više i sa sve izraženijom nakanom upravo da se opiju. Iako je pijenje mladih izazov javnog zdravstva u mnogim europskim zemljama, u Hrvatskoj se još uvijek malo pozornosti obraća odgovornosti javnosti – kako javne percepcije pijenja mladih, tako i primjeni zakona koji bi trebali ograničiti dostupnost alkohola maloljetnicima.

Slika 1. Neka rizična ponašanja mladih u Hrvatskoj i drugim ESPAD zemljama u 2011. godini

Prema rezultatima iz 2011. godine, marihuanu je u životu probalo 20% dječaka i 14% djevojčica u dobi od 15 do 16 godina, a u posljednjih mjesec dana 9% dječaka i 5% djevojčica. Od ostalih psihoaktivnih sredstava slijede ecstasy, kokain i amfetamini (oko 3% svaki), a rjeđe heroin, LSD i crack (1 do 2%).

Literatura:

Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Katalinić D., Husjak A. Izvještaji o osobama liječenim zbog zlouporabe psihoaktivnih droga u Hrvatskoj;

Nastavni zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“, Zdravstveno-statistički ljetopis Grada Zagreba za 2012., 2013. i 2014. godinu, www.stampar.hr

3. Hibell B, Andersson B, Bjarnason T, Ahlstrom S, Balakireva O, Kokkevi A, Morgan M. The 2011 ESPAD Report. The Swedish Council for Information on Alcohol and Other Drugs, Council of Europe, Pompidou Group, Stockholm 2012. 4. EMCDDA, High-risk drug use epidemiological indicator.