Zašto je knjiga „Nisam ti rekla…“ Rosie Kugli važna u prevenciji rizičnih ponašanja (ali i našim životima)?

U javnozdravstvenoj struci, rizična ponašanja mladih jedan su od najvažnijih prioriteta i fokusa djelovanja. Svjedoci smo da i dalje tako treba biti jer je trend učestalosti rizičnih ponašanja među mladima u porastu. Samim time i brojnih posljedica takvog ponašanja.

Knjiga Rosie Kugli tematski je vezana uz problem konzumiranja alkohola kod mladih, ali dotiče i brojne druge probleme odrastanja: utjecaj obitelji, društva, vršnjaka, otpor prema nametanju naših realiziranih i nerealiziranih identiteta, utjecaj naših predrasuda, naših slabosti i naših nerazvijenih komunikacijskih vještina.

Knjiga je pisana iz perspektive mlade djevojke s kojom se mladi čitatelji mogu identificirati, predstavlja nam njen unutarnji i vanjski svijet, razloge pojedinih postupaka i ponašanja, unutarnje sukobe, nesigurnosti, želje za prihvaćanjem i vlastitim identitetom te unutarnja emotivna stanja koja su često u suprotnosti s vanjskim manifestacijama.

U načinu pisanja „pogođeno“ je bitno: mogućnost identifikacije, put prema neželjenim posljedicama rizičnog ponašanja kroz svijet i riječ mlade osobe te bolna i tragična posljedica.

Ujedno je kroz opis jedne otočke, dalmatinske sredine predstavljen jedan drugi, svjetliji svijet, kao druga i bolja mogućnost. Mogućnost koja postoji, a koju je autorica ujedno povezala s onim što bi nas u životu trebalo najviše poticati i prožimati- ljubav. Ljubav kao kontrast osjećaju izgubljenosti u svijetu alkohola, omamljenosti, destruktivne glazbe koju junakinja zapravo niti ne voli, svijeta u kojem se ne snalazi i koji ju na kraju, bespomoćnu i prepuštenu odnosi.

Tragičan kraj junakinje, zapravo je ono, na što i mi u našoj struci upozoravamo mlade, roditelje i društvo: konzumiranje alkohola, posebno na način na koji to danas čine mladi („binge drinking“ - teška opijanja) često dovodi do tragičnih posljedica!

Vrlo važno i edukativno je upravo ono što junakinja proživljava na samom kraju knjige (i svog mladog života): žalost zbog svega propuštenog, svega onoga što neće proživjeti, svega što nije rekla ljudima koje voli, žalost zbog života poklonjenog nepromišljenosti i pogrešnim odabirima…

Dužni smo našim mlađim generacijama objasniti što zapravo znači nepromišljeno i rizično ponašanje - što znači sjesti u auto nakon konzumiranja alkohola. Dužni smo im objasniti da na time svaki put „nude“ sve svoje želje, prijateljstva, nastojanja, planove, emocije, svu ljepotu postojanja – konačnosti, a da još gotovo nisu- ni počeli. Ali trebamo im to objasniti na način da nas „čuju“: kroz njihovu priču, na njihov način, jezikom srca i emocija, a autorica upravo to i čini.

Na nama je i da razmislimo o sebi, o društvu kakvo smo sami stvorili, o našim prioritetima, načinima komunikacije s našom djecom i mladima, našim slabostima i potragama. Iz tog razloga, knjigu mogu preporučiti roditeljima, kao i stručnjacima koji rade s mladima i „o mladima“ s pozivom da se spuste sa svojih katedri i zajedno s autoricom i junakinjom Hedom urone u istinski svijet mladih i malo ih bolje razumiju.

Kako bi im svi skupa mogli pomoći i kako bi zajedno s njima izgradili malo bolji svijet, s barem malo manje tragičnih posljedica.