Ulaskom Republike Hrvatske (RH) u Europsku Uniju, za naše su se građane otvorile neke nove mogućnosti vezane uz ostvarivanje prava na korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu, odnosno u drugim državama članicama Unije.

Međutim i do ulaska Hrvatske u EU područje prava na liječenje u inozemstvu bilo je jedno od najviše uređenih različitim pravnim propisima. Pravo na korištenje zdravstvene zaštite na području Europske Unije u prvom je redu uređeno europskim pravnim propisima o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti - Uredbom br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. godine o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, Uredbom br. 987/2009 od 16. rujna 2009. godine kojom se utvrđuje postupak provedbe Uredbe br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti. To su naime propisi koji se izravno primjenjuju na sve države članice.

Uz njih tu je još Direktiva 2011/24/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2011. o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi, ili skraćeno Direktiva o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti (eng. „Cross-border Directive“), koja se primjenjuje na način da se njezine odredbe prenose u zakonodavstvo svake pojedine države, pri čemu države članice imaju određeni „stupanj slobode“ kada je u pitanju način primjene Direktive. Pa tako kada se čuje ili pročita „Cross-border Directive“ najčešće se radi upravo o Direktivi o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti.

No što to „more“ propisa kompliciranih naziva znači za običnog građanina u potrazi za kvalitetnom zdravstvenom zaštitom?

Ovo područje lakše se može shvatiti ako pogledamo u kojim se situacijama uopće koristi, odnosno treba koristiti zdravstvena zaštita izvan vlastite države. Naime zdravstvena zaštita po prirodi može biti planirana ili neplanirana, a s obzirom na mogućnost provođenja, može biti ona koja se može provesti u Republici Hrvatskoj i ona koja se ne može provesti u Republici Hrvatskoj.

Za svaki navedeni slučaj i/ili njihove kombinacije postoji odgovarajuća pravna regulativa. Na primjer neplanirano korištenje zdravstvene zaštite koja se inače može provesti u Republici Hrvatskoj najčešće je rezultat bolesti/nezgode na putovanju bilo turističkom bilo poslovnom. Ovdje smo kao osiguranici pokriveni kroz ranije spomenute propise Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti to jest kroz odgovarajuće uredbe.

U takvim situacijama, ukoliko posjeduje Europsku karticu zdravstvenog osiguranja, osigurana osoba Hrvatskog zavoda HZZO-a, koja se za vrijeme svog privremenog boravka na području druge države članice EU iznenada razboli, ozlijedi ili doživi nesreću, ima pravo koristiti zdravstvenu zaštitu koja se ne može odgoditi do njezinog planiranog povratka u Hrvatsku, a na teret sredstava HZZO-a. EKZO pokriva troškove neodgodive zdravstvene zaštite, za koju liječnik zdravstvene ustanove ili ugovorni privatni zdravstveni radnik kojoj se u drugoj državi članici EU osigurana osoba javi utvrdi da se ta potrebna zdravstvena intervencija ne može odgoditi do planiranog povratka u Hrvatsku.

Neodgodiva zdravstvena zaštita je i zdravstvena zaštita u vezi s kroničnim ili postojećim bolestima ako cilj putovanja nije bio liječenje (na primjer, kontrola visokog tlaka), ali i zdravstvena zaštita u vezi s trudnoćom i rođenjem djeteta, ako cilj privremenog boravka u inozemstvu nije porod. Također, neodgodive zdravstvene usluge su npr. i dijaliza, terapija kisikom, tretmani za astmu, no radi korištenja tih usluga prethodno se osigurana osoba treba dogovoriti sa zdravstvenom ustanovom države u koju namjerava otputovati kako bi unaprijed osigurala termin i/ili primjerice uređaj u slučaju hemodijalize.

U svim navedenim slučajevima, osigurana osoba koristi zdravstvenu zaštitu pod uvjetima pod kojima ju koriste i osigurane osobe države članice u kojoj se nalaze. Pa tako imaju i obvezu sudjelovanja u troškovima zdravstvene zaštite (participacija) za postupke, dijagnoze i iznose koji vrijede za tamošnje osigurane osobe.

Kada pak govorimo o planiranom liječenju, kako je prethodno spomenuto, može se raditi o bolesti/stanju koje se može uspješno liječiti u RH ili koje se ne može uspješno liječiti u RH. U potonjem slučaju, kada se liječenje ne može uspješno provesti u RH, osiguranoj osobi može se odobriti pravo na upućivanje na liječenje u inozemstvo zbog liječenja urođenih anomalija, provođenja transplantacijskih programa te liječenja zloćudnih bolesti, uključujući pretraživanje međunarodnih registara dobrovoljnih davalaca koštane srži, ako se potrebno liječenje može uspješno provesti u inozemstvu. Navedeno je uređeno Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu korištenja prekogranične zdravstvene zaštite (skraćeno Pravilnik o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti) .

Rješenje o upućivanju na liječenje u inozemstvo donosi se na osnovi zahtjeva osigurane osobe, odgovarajuće medicinske dokumentacije i obaveznog prijedloga za upućivanje na liječenje u inozemstvo koji daje nadležni referentni centar Ministarstva zdravlja nadležan prema dijagnozi bolesti osigurane osobe za koju se predlaže upućivanje na liječenje u inozemstvo, odnosno doktor specijalist ili liječnički konzilij druge ugovorne zdravstvene ustanove na sekundarnoj i tercijarnoj razini u kojoj se osigurana osoba liječi, s prijedlogom jedne ili više inozemnih zdravstvenih ustanova koje mogu obaviti traženo liječenje, te nalaza, mišljenja i ocjene liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda.

Posebno regulirano područje predstavlja planirana prekogranična zdravstvena zaštita unutar EU koja se može provesti u matičnoj državi, ali osigurane osobe iz nekog razloga tu zdravstvenu zaštitu žele provesti u drugoj državi članici.

To je područje uređeno Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, pripadajućim podzakonskim propisima i općim aktima HZZOa (prethodno spomenuti Pravilnik o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti, te Odluka o popisu postupaka liječenja koji se provode u okviru planirane prekogranične zdravstvene zaštite), a u najvećoj je mjeri temeljeno upravo na Direktivi 2011/24/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2011. godine o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi (skraćeno Direktiva).

Propisi govore sljedeće. Ako pacijent - osigurana osoba HZZOa preporučenu zdravstvenu uslugu, koja se može provesti u RH u roku koji je medicinski opravdan uzimajući u obzir postojeće zdravstveno stanje pacijenta i vjerojatni tijek toga stanja, iz osobnog razloga odluči tu zdravstvenu uslugu provesti u nekoj drugoj državi članici EU, treba imati na umu da će takvu zdravstvenu uslugu u drugoj državi članici platiti sam, a po povratku može zatražiti povrat troškova za provedenu zdravstvenu uslugu u najbližoj područnoj službi/regionalnom uredu HZZOa. Nakon propisanog postupka u kojem se utvrđuje je li se u konkretnom slučaju radilo o medicinski indiciranoj (opravdanoj) zdravstvenoj usluzi, osiguranoj osobi vratit će se sredstva u visini cijene koju bi HZZO za istu takvu uslugu platio svom ugovornom partneru, a najviše do cijene koju je osigurana osoba platila u drugoj državi članici EU.

Pri obavljanju planirane zdravstvene zaštite u drugoj državi članici, nije potrebno imati, niti predočiti Europsku karticu zdravstvenog osiguranja budući da osigurana osoba sama plaća zdravstvenu uslugu. Također, tu zdravstvenu uslugu može provesti kod bilo kojeg pružatelja zdravstvene zaštite, neovisno o tome ima li taj pružatelj ili nema ugovor s domicilnim zdravstvenim osiguranjem, ili pojednostavljeno, bez obzira radi li se o privatnoj ili javnoj (državnoj) ustanovi.

Podatke o pružateljima zdravstvenih usluga u drugoj državi članici može zatražiti od Nacionalnih kontaktnih točaka (NCP) o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti svake države članice, a do kontakt podataka NCP-ova, može se doći putem web stranice HZZOa, koji je Nacionalna kontaktna točka za prekograničnu zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

Planiranu zdravstvenu zaštitu osigurana osoba HZZOa može načelno, u skladu s odredbama Direktive o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti, ostvariti bez prethodnog odobrenja HZZOa. Međutim i tu postoje određena ograničenja i to u slučajevima zdravstvene zaštite koja je uvjetovana smještajem osigurane osobe u bolničkoj zdravstvenoj ustanovi preko noći u trajanju od najmanje jedne noći ili uporabom visokospecijalizirane i skupe medicinske infrastrukture ili medicinske opreme, ili pak predstavlja visoki rizik za pacijenta.

U te postupke spadaju primjerice magnetska rezonanca, sve vrste endoskopskih postupaka i/ili operacija, te kemoterapija i radioterapija... Za njih, kako bi po povratku mogla ostvariti pravo na povrat troškova, osigurana osoba mora zatražiti prethodno odobrenje. Koji su to konkretno postupci utvrđeno je prethodno spomenutom Odlukom o popisu postupaka liječenja koji se provode u okviru planirane prekogranične zdravstvene zaštite. Ako se u propisanom postupku pri HZZOu utvrdi da se takva zdravstvena usluga može pružiti kod ugovornih partnera Zavoda u roku koji je medicinski opravdan, zahtjev će se odbiti, te osiguranoj osobi, ukoliko ipak takvu zdravstvenu zaštitu provede u drugoj državi članici EU, sredstva neće biti vraćena.

Cijene zdravstvene zaštite u drugim državama članicama uglavnom su više nego u RH, a HZZO vraća iznos samo do cijene u RH i to one koju HZZO plaća svojim ugovornim partnerima, te planirano liječenje ili dijagnostički postupak, može predstavljati značajan financijski teret za osiguranu osobu, bez obzira što HZZO vraća dio troškova. No ukoliko je zdravstvena usluga jeftinija nego u RH, tada HZZO vraća cjelokupni iznos zdravstvene usluge.

Kada se u EU spomene pojam „Cross-border healthcare“ najčešće se govori upravo o ovom posljednjem – planiranoj zdravstvenoj zaštiti koja se, prema osobnim željama osigurane osobe provodi (želi provesti) u nekoj od drugih država članica EU. Stoga područje prekogranične zdravstvene zaštite nije bez kontroverzi. Jer osobne želje osigurane osobe mogu biti temeljene na percepciji o (ne)kvaliteti zdravstvenog sustava, a da međunarodno prihvaćeni pokazatelji kvalitete koji bi se koristili u svim državama članicama nisu jasno i precizno utvrđeni. Nadalje, odluka o korištenju zdravstvene zaštite u drugoj državi članici može biti temeljena na cijeni, u slučajevima kada je ta cijena u drugoj državi članici manja. No kod Republike Hrvatske to teško može biti slučaj, jer je u većini država (osobito EU15) cijena zdravstvenih usluga veća, a tamo gdje je cijena same usluge manja postavlja se pitanje kvalitete i povjerenja.

Poznati su primjeri „dentalnog turizma“ osobito građana Italije i Slovenije koje dentalne usluge obavljaju u Istri i Primorju.

Udruge pacijenata iz EU imaju velika očekivanja od Direktive o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti, no u praksi se pokazalo da je očekivani broj osiguranih osoba (pacijenata) koji će zdravstvenu zaštitu koristiti u drugim državama članicama, a kojim se baratalo prije stupanja na snagu same Direktive (25.10.2013.) bio daleko precijenjen. Naime, osim što pacijenti ipak imaju najviše povjerenja u vlastiti zdravstveni sustav, često nemaju dovoljno sredstava da bi se uputili u inozemstvo, jer, osim troškova zdravstvene usluge tu su i troškovi prijevoza i smještaja koji se ne mogu refundirati od matičnog zdravstvenog osiguranja. Također, veliku ulogu igra i blizina obitelji, ako govorimo o bolničkim liječenjima.

Kako bi se procijenili učinci Direktive o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti, provedena je Evaluacijska studija Europske komisije o učincima Direktive o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti, te Eurobarometrovo istraživanje o pravima pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti u Europskoj uniji.

Nakon gotovo 2 godine primjene Direktive o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti zaključak je da učinak Direktive nije onakav kakav se očekivao no istovremeno se smatra da je Direktiva o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti dala značajan doprinos u reguliranju prava pacijenata na području EU, te na neki način, „prisilila“ sve države članice da prekograničnu zdravstvenu zaštitu učine dijelom košarice zdravstvenih usluga unutar svojih zdravstvenih sustava, te jasno urede ovo područje, što je, kako je prikazano, učinjeno i u Republici Hrvatskoj.