Iako je cijepljenje u Republici Hrvatskoj obvezno, posljednjih nekoliko godina primijećen je trend povećanja broja roditelja koji odbijaju cijepiti svoju djecu.
Tako je u 2013. godini zabilježeno dvjestotinjak slučajeva odbijanja cijepljenja. Usporedbe radi, u prethodnoj godini zaprimljeno je 29 slučajeva, a tijekom 2011. samo 4 slučaja. Iako se još uvijek ne radi o velikom broju ljudi koji odbijaju cijepiti svoju djecu, ove brojke nisu nipošto zanemarive s obzirom na to da pokazuju tendenciju prema još većem rastu u budućnosti.
Postojanje ovog ozbiljnog problema i činjenicu da to nije samo prolazni trend potvrdilo je i predlaganje pokretanja postupka pred Ustavnim sudom u kojem su predlagatelji, pozivajući se na pravo na zdrav život, pravo na odlučivanje roditelja o liječenju maloljetne djece i pravo na obrazovanje, zahtijevali ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (u daljnjem tekstu: ZoZPZB). Unatoč tome što je prijedlog odbijen, samo njegovo podnošenje Ustavnom sudu pokazuje da se radi o pravnom području koje nije u cijelosti jasno i potpuno uređeno te da na tom polju valja u budućnosti očekivati daljnju aktivnost zakonodavca.
Svakako treba napomenuti da povećanju broja roditelja koji odbijaju cijepiti svoju djecu doprinosi i laka dostupnost mnogih netočnih i neprovjerenih informacija. Mediji koriste zanimanje javnosti za ovu temu te senzacionalističkim naslovima, nazivanjem pojedinih osoba stručnjacima i navođenjem rezultata znanstveno nevaljanih istraživanja utječu na stav ljudi. Obvezno cijepljenje sve više postaje i predmet ideoloških rasprava, međusobnih optuživanja, a razne netočnosti u informiranju u konačnici rezultiraju time da roditelji, iako žele najbolje za svoje dijete, ostaju zbunjeni i nisu sigurni što je najbolje za njihovo dijete.
U daljnjem tekstu pokušat ćemo analizirati trenutačno pozitivnopravno uređenje cijepljenja u zakonodavstvu Republike Hrvatske.
Cijepljenje je postupak unašanja dijelova virusnih ili bakterijskih uzročnika bolesti u organizam, pri čemu namjerno izazivamo reakciju imunološkog sustava i stvaranje protutijela na te uzročnike. U Republici Hrvatskoj, prema ZoZPZB-u, cijepljenje je obvezno protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, crvenke, zaušnjaka i virusne žutice tipa B te bolesti uzrokovanih s Haemophilus influenzae tip B. Roditelji odnosno skrbnici dužni su cijepiti svoju maloljetnu djecu, a oni koji to ne učine kaznit će se novčanom kaznom od 2.000,00 kn. U slučaju odbijanja cijepljenja liječnici su dužni isti prijaviti Sanitarnoj inspekciji koja nakon prikupljenih podataka podnosi optužni prijedlog o pokretanju prekršajnog postupka.
Prema Obiteljskom zakonu svatko je dužan obavijestiti Centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, što obuhvaća i pravo djeteta na zdravlje. Centar za socijalnu skrb u tom je slučaju dužan odmah po primitku obavijesti ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava: Centar za socijalnu skrb može upozoriti roditelje na pogreške i propuste u skrbi i odgoju djeteta i pomoći im da te pogreške i propuste uklone, što na neki način predstavlja najblažu mjeru za zaštitu djetetovih prava, ali ako su pogreške i propusti u skrbi o djetetu viševrsni ili učestali, Centar za socijalnu skrb će odrediti nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi.
U medijima se učestalo spominjala mogućnost oduzimanja prava roditeljima da žive sa svojom djecom kao sankcija za odbijanje cijepljenja te stoga ovdje moramo istaknuti da je u ObZ-u predviđena mogućnost oduzimanja prava roditeljima da žive i odgajaju svoje dijete te da se dijete povjeri na čuvanje i odgoj drugoj osobi, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi u slučaju da roditelji u većoj mjeri zanemaruju podizanje i odgoj djeteta ili postoji opasnost za pravilno podizanje djeteta. ObZ izričito navodi da se smatra da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ako primjerice ne skrbi dovoljno o medicinskoj pomoći.
Što se tiče kaznenih sankcija, kazneno djelo povrede djetetovih prava propisano je člankom 178. Kaznenog zakona prema kojemu će se roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja grubo zanemaruje svoje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta kazniti kaznom zatvora od jedne do tri godine. KZ-om je također određeno da će se i onaj tko ne provodi, spriječi ili onemogući provođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta koju je odredio sud, Centar za socijalnu skrb ili državno tijelo kazniti kaznom zatvora do jedne godine (čl. 173.), pri čemu je važno istaknuti da je u istom članku predviđena mogućnost oslobađanja počinitelja od kazne u slučaju da do početka postupka omogući provođenje odluke suda, Centra za socijalnu skrb ili državnog tijela. Važno je napomenuti da se u slučaju oslobođenja od kazne protiv počinitelja svejedno donosi osuđujuća presuda, ali on biva oslobođen od izdržavanja kazne. Ova okolnost je važna zato što će osuđeni u tom slučaju svejedno biti kazneno evidentiran te će trpjeti ostale posljedice osude, što znači da će se tretirati kao prethodno osuđivan u slučaju vođenja novog kaznenog postupka. Primjena ovakvih drastičnih sankcija predviđenih KZ-om, a i onih prethodno navedenih, predviđenih ObZ-om, ovisit će o tome kakav će stav pri tumačenju zauzeti sudovi koji će odlučivati u ovim predmetima pa će tek buduća sudska praksa pokazati kakve posljedice roditelji mogu očekivati ako odbiju cijepiti svoje dijete.
Mnoge roditelje i skrbnike zanima je li moguće odgoditi cijepljenje djeteta. Prema ZoZPZB-u Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske donosi Pravilnik te na temelju Pravilnika donosi i Program obveznog cijepljenja (u daljnjem tekstu: Program). Pravilnikom i Programom je točno propisano kada se dijete mora cijepiti i kojim se cjepivom cijepi.
Cijepljenje je obvezno, što znači da ga stranka svojom voljom ne može odgoditi. Pravilnikom i Programom je propisano kako do odgode cijepljenja može doći samo u slučaju kontraindikacije.
Kontraindikacije za cijepljenje protiv zaraznih bolesti utvrđuje liječnik koji cijepljenje obavlja, odnosno u čijem se prisustvu obavlja cijepljenje, pregledom osoba koje podliježu obveznom cijepljenju. Kontraindikacije mogu biti privremene i trajne. U slučaju privremenih, liječnik koji ih utvrdi određuje vrijeme i mjesto naknadnog cijepljenja dotične osobe. U slučaju trajnih kontraindikacija liječnik je dužan o tome izdati potvrdu. U slučaju da liječnik utvrdi trajnu kontraindikaciju za neku od komponenti kombiniranih cjepiva, treba obaviti moguća cijepljenja odgovarajućim monovakcinama.
Kontraindikacije za imunizaciju protiv bilo koje od određenih zaraznih bolesti (opće kontraindikacije):
1. Akutne bolesti;
2. Febrilna stanja;
3. Preosjetljivost na komponente cjepiva;
4. Teža nepoželjna reakcija pri prethodnom cijepljenju (anafilaktički šok, encefalopatija ili konvulzije).
Osim navedenih, kontraindikacije za živa atenuirana virusna cjepiva su još i:
1. Stanje oslabljene imunosti (imunodeficijencija u toku malignih bolesti, terapija antimetabolicima, kortikosteroidima (veće doze), alkilirajućim spojevima ili uslijed zračenja);
2. Trudnoća.
Pri imunizaciji pojedinih zaraznih bolesti postoje i posebne kontraindikacije za te bolesti, ako je to propisano ovim pravilnikom ili ako je to propisano od proizvođača cjepiva.
Jedna od posljedica koje se roditelji najviše pribojavaju ako ne cijepe svoje dijete je nemogućnost upisa u dječji vrtić.
Člankom 18. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju propisano je kako Programe zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane u dječjim vrtićima utvrđuje ministar nadležan za zdravstvo uz suglasnost ministra nadležnog za obrazovanje. Trećim dijelom Programa zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane djece u dječjim vrtićima propisano je cijepljenje djeteta protiv bolesti navedenih u istom Programu kao uvjet za upis u vrtić. Iznimku od ove obveze predstavljaju djeca koje imaju kontraindikacije na pojedina cijepljenja, što znači da toj djeci cijepljenje nije uvjet za upis u vrtić. Važno je napomenuti da se iznimno, uz nerizičnu anamnezu, bez postojanja kontraindikacija, može odobriti upis djeteta u dječji vrtić bez ožiljka od cijepljenja, tj. necijepljenog protiv tuberkuloze, zbog trajanja postupka, a to se cijepljenje može nakon testiranja obaviti naknadno. Provjeru statusa o cijepljenju vrši liječnik prije ulaska djeteta u dječji vrtić i povremeno (najmanje jedanput godišnje) pri obnovi upisa u dječji vrtić.
U vezi s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojoj se odbija prijedlog za pokretanje postupka ocjene suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu pokušat ćemo izložiti najbitnije dijelove iste.
U prvom redu, predlagatelji osporavaju članak 40. ZoPZB-a (Imunizacija, seroprofilaksa i kemoprofilaksa), odnosno njegovu suglasnost s Ustavom, a članak glasi:
Imunizacija je obvezna:
1. protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, crvenke, zaušnjaka i virusne žutice tipa B i bolesti uzrokovanih s Haemophilus influenzae tip B – za sve osobe određene dobi,
2. protiv tetanusa ozlijeđenih osoba,
3. protiv virusne žutice tipa B – za osobe pod povećanim rizikom od zaraze,
4. protiv bjesnoće – za sve osobe koje su profesionalno izložene riziku od zaraze i koje ozlijedi bijesna životinja ili životinja za koju se sumnja da je bijesna,
5. protiv žute groznice – za osobe koje putuju u državu u kojoj postoji ta bolest ili u državu koja zahtijeva imunizaciju protiv te bolesti,
6. protiv kolere i drugih zaraznih bolesti – za osobe koje putuju u državu koja zahtijeva imunizaciju protiv tih bolesti ili u slučajevima kada za to postoji epidemiološka indikacija,
7. protiv trbušnog tifusa i drugih zaraznih bolesti za sve osobe za koje postoje epidemiološke indikacije.
Predlagatelji smatraju da neka od cjepiva pokazuju brojne negativne učinke, a istodobno navode i rezultate u nekim drugim europskim zemljama. Koriste i argument višestrukog povećanja broja cjepiva koje djeca primaju te ističu kako velik broj cjepiva zapravo ugrožava djetetovo pravo na zdrav život. Smatraju, između ostaloga, da ZoPZB, kao ni Pravilnik, nije u skladu s Ustavom, odnosno njegovim člankom 35. („Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.”).
Predlagatelji su napomenuli kako je prema Ustavu njihovo osobno pravo odluka o tome žele li podvrgnuti svoje dijete imunizaciji ili ne. Također, smatraju i da pravo na samostalan odgoj djece podrazumijeva njihovo pravo na odlučivanje o medicinskom liječenju djeteta. Pozivaju se na odluku Europskog suda u slučaju Kiyutin v. Rusia – 2700/10, gdje je Europski sud utvrdio da one osobe koje imaju zdravstvene probleme ne smiju trpjeti diskriminaciju. To se konkretno odnosi na neimuniziranu djecu koju se, prema predlagateljima, stavlja u nepovoljniji položaj prema ostalima u njihovom predškolskom i školskom obrazovanju.
U Europi postoje brojne zemlje s praksom fakultativnog odabira cijepljenja, a predlagatelji navode Belgiju, Luksemburg, Francusku, Italiju, Nizozemsku, Njemačku, Španjolsku te Ujedinjeno Kraljevstvo. Navodi se i nesuglasnost s člancima 8. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Članak 8. govori o pravu na poštovanje privatnog i obiteljskog života, a članak 14. o zabrani diskriminacije. Predlagatelji kritiziraju sankcioniranje te nametanje obveze cijepljenja i ukazuju na moguće komplikacije u vezi s cijepljenjem.
Ustavni sud je povodom prijedloga zatražio mišljenje Ministarstva zdravlja i Vlade Republike Hrvatske. Vlada i Ministarstvo ističu da je aktivna imunizacija najdjelotvornija i najsigurnija mjera u sprečavanju infektivnih bolesti, koje su najčešće u dječjoj dobi kada su biološki obrambeni mehanizmi najslabije razvijeni te da je glavna svrha aktivne imunizacije stvaranje specifične otpornosti u najmlađoj, odnosno najosjetljivijoj populaciji. Što se tiče komplikacija koje se mogu javiti u vezi s cijepljenjem, navode da se kliničke popratne pojave javljaju vrlo rijetko, najčešće lokalno u obliku crvenila i bolnog otoka. Ističu i da se provođenje aktivne imunizacije u dječjoj dobi, kako u Republici Hrvatskoj tako i drugdje u svijetu, pokazalo kao najdjelotvornija mjera zdravstvene zaštite u sprečavanju infektivnih bolesti putem koje su neke bolesti iskorijenjene (velike boginje), a neke postale izvanredno rijetke (difterija, dječja paraliza) ili rijetke (ospice).
Ustavni sud navodi članak 16. Ustava: „Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.” Također, navodi i članak 69. stavak 3 prema kojemu je: „svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.” Iz toga, prema Ustavnom sudu, za zakonodavca proizlazi ovlast da: „zakonom propiše mjere zdravstvene zaštite, za koje je prema pravilima struke utvrđeno da postižu najpovoljnije rezultate u sprečavanju širenja zaraznih bolesti, kao i sankcije za one koji čine prekršaj, ne pridržavajući se propisanih mjera“.
Ministarstvo u svom očitovanju navodi kako se odbijanjem cijepljenja ugrožavaju vlastita djeca te zdravlje drugih osoba. Smatra da obveza cijepljenja nije u korelaciji s člankom 35. Ustava kao ni s člankom 64. koji govori o samostalnom odlučivanju u odgoju djece te kako je opravdana uskrata izbora roditeljima glede cijepljenja djece zbog zaštite zdravlja djeteta i prava na zdravlje. Ministarstvo je mišljenja i kako bi necijepljeno dijete u predškolskoj ustanovi moglo ugroziti vlastito zdravlje te zdravlje druge djece.
Što se tiče međunarodnih konvencija, Ministarstvo ističe odredbu članka 24. Konvencije o pravima djeteta: „države stranke priznaju djetetu pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja što znači da svako dijete ima pravo na cijepljenje, jer je neupitno da se cijepljenjem čuva zdravlje djeteta“. Ključno je napomenuti da je Ustavni sud razloge predlagatelja razmotrio s aspekta članka 69. Ustava koji smatra mjerodavnim, a koji glasi: „Svatko ima pravo na zdrav život“. Prema Ustavnom sudu, u konkretnom slučaju radi se o stručnom medicinskom pitanju, a ne o pitanju ostvarivanja jamstva na slobodu savjesti, uvjerenja, mišljenja i vjeroispovijedi.
Valja zaključiti da iz pozitivnih propisa Republike Hrvatske proizlazi obveza roditelja i skrbnika na cijepljenje djece te je navedena obveza u potpunosti u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, kao i sankcije koje su predviđene za one roditelje koji tu obvezu ne ispune. Međutim, treba uvijek imati u vidu i nešto što se često zaboravlja, a to je moralni aspekt.
Razlog zbog kojeg je problematika ovog pitanja uopće nastala jest činjenica da se u ovom slučaju radi o pravu na zdravlje djeteta - jednom od najvažnijih ljudskih prava jedne od najranjivijih društvenih skupina. Ako postoji i samo jedno relevantno znanstveno istraživanje koje bi ukazalo na to da će djetetovo zdravlje biti ugroženo cijepljenjem, smatramo strah roditelja tog djeteta opravdanim. Ako je taj strah učestao i poprima ovakve razmjere kao u Hrvatskoj, smatramo da su nadležne institucije u najmanju ruku moralno odgovorne poduzeti mjere kako bi educirale građane o učincima spornih cijepljenja te ih time zaštitile. Nečinjenje navedenog i zastrašivanje javnosti sankcijama je ne samo moralno dvojbeno, nego i neučinkovito s obzirom na to da većina roditelja neće učiniti nešto što smatra potencijalno lošim za svoje dijete ni pod prijetnjom najtežih sankcija te je stoga jedini način zaštite cjelokupnog pučanstva, a i moralna obveza nadležnih institucija, informiranje roditelja o važnosti cijepljenja i njegovoj niskoj rizičnosti za njihovu djecu.
Imate dodatna pitanja? Kontaktirajte nas!
|