Ospice su visoko zarazna bolest uzrokovana virusom iz porodice Paramyxoviridae. Čovjek je jedini domaćin bolesti. Virus ospica prenosi se kapljičnim putem (prilikom kašljanja i kihanja osoba oboljelih od ospica). Čestice virusa izbačenog u zrak (od oboljele osobe) mogu preživjeti i nekoliko sati; stoga prijenosu infekcije pogoduje boravak u zatvorenim prostorima gdje ima bolesnih ljudi (čekaonice u ambulantama i bolnicama). Virus ospica je vrlo zarazan i smatra se da jedna osoba oboljela od ospica može zaraziti 8 do 15 osoba necijepljenih protiv ospica.

Inkubacija bolesti u prosjeku traje 10 do 12 dana od dana zaraze. Prvi znakovi bolesti su visoka temperatura, glavobolja i kataralni simptomi (znaci infekcije gornjeg dišnog sustava: hunjavica, kašalj, grlobolja, konjuktivitis). Drugog do trećeg dana bolesti na bukalnoj sluznici (sluznici obraza) javlja se bijeli enantem (točkaste naslage) - Koplikove pjege. Kataralni stadij bolesti traje tri do četiri dana te se potom javlja osip (četiri do pet dana bolesti) i to karakterističnim redoslijedom. Prvo se pojavljuje na glavi: na čelu i iza uški, zatim po licu, na vratu, trupu te rukama i nogama. Osip je svjetlo ružičasti i spaja se, a obično izbija kroz tri dana. Nakon izbijanja osipa visoka temperatura i kataralni simptomi počinju slabiti. Nakon što je osip u potpunosti izbio i on počinje blijediti i povlačiti se istim redoslijedom kako se javljao. U prosjeku se osip počinje javljati 14 dana od izlaganja virusu.

Ospice se često znaju zakomplicirati i to posebice u djece mlađe od pet godina i osoba starijih od 20 godina. Komplikacije mogu biti posljedica virusne upale (razvija se laringitis i intersticijska upala pluća), sekundarne bakterijske infekcije dišnog sustava (akutna upala srednjeg uha, pneumonija; sinusitis kod starije djece) ili središnjeg živčanog sustava (meningoencefalitis - upala mozga i moždanih ovojnica). Najčešći uzrok smrti kod oboljelih od ospica je pneumonija (60% ), dok će jedna od 1 000 do 2 000 osoba oboljelih od ospica razviti meningoencefalitis. Vrlo rijetko se godinama nakon oboljenja (sedam do deset godina) može javiti i subakutni sklerozirajući panencefalitis (SSPE) - bolest u kojoj progresivno dolazi do uništavanja moždanog tkiva i živaca te posljedično i smrti. U nekim slučajevima javlja se atipična slika ospica (novorođenče zaraženo ospicama) imunokompromitirane osobe (oboljele od malignih bolesti ili zaražene HIV-om), koja ne mora imati klasičnu kliničku sliku te biti praćena osipom.

Dijagnoza ospica postavlja se na temelju tipične kliničke slike (eritematozni osip i temperatura, kojoj su prethodila dva do četiri dana konjuktivitisa, kašlja, suzenja očiju i Koplikove pjege) i epidemiološke anamneze (pojave ospica kod članova obitelji, putovanje u zemlje u kojima postoji epidemija ospica, rad u bolnici ili ambulanti koja zbrinjava oboljele od zaraznih bolesti).

Dijagnoza ospica potvrđuje se specifičnim mikrobiološkim pretragama. Najčešće se koristi detekcija specifičnog IgM protutijela (serološka pretraga) u jednom uzorku seruma oboljele osobe; IgM će se pojaviti u serumu unutar nekoliko dana od početka razvoja osipa te će se moći detektirati. Također, koristi se i RT PCR kako bi se utvrdio i virusni genetičkim materijalu u urinu, krvi i isperku nazofarinska.

Ospice se liječe simptomatski (mirovanje, snižavanje temperature i dobra hidracija). Ako se razviju sekundarne bakterijske komplikacije one se liječe antibiotskom terapijom. S obzirom na to da su ospice visoko zarazna bolest, osobu je potrebno izolirati kako ne bi širila zarazu na neimune osobe. Smatra se da je oboljela osoba zarazna za okolinu četiri dana prije i četiri dana nakon izbijanja osipa.

Jedina zaštita od obolijevanja od ospica je cijepljenje. Cijepi se živim oslabljenim cjepivom, a za potpunu zaštitu od ospica potrebno je primiti dvije doze cjepiva. Cjepivo je u većini zemalja uklopljeno u trovalentno cjepivo protiv ospica, rubeole i zaušnjaka (morbili, rubela, parotitis). Za potpunu zaštitu potrebno je primiti dvije doze trovalentnog cjepiva. Prva se doza dobiva s navršenih godinu dana, druga pri upisu u osnovnu školu (sa šest odnosno sedam godina). Cjepivo štiti samu osobu od zaraze ospicama, ali i populaciju, smanjujući intenzitet transmisije kako se proporcija imunih osoba povećava.

Ako se ospicama izloži osoba koja nije stvorila zaštitu cijepljenjem, može se cijepiti postekspozicjski (nakon izlaganja ospicama) unutar 72 sata od izlaganja te tako izbjeći bolest ili smanjiti težinu bolesti. Ako je ospicama izloženo dijete mlađe od devet mjeseci, trudnica ili osoba s oštećenim imunološkim sustavom potrebno je dati imunoglobuline. Zaštita stvorena imunoglobulinima trajat će tri do četiri tjedna.

Do otkrića cjepiva i uvođenja cijepljenja, gotovo svako dijete obolijevalo je od ospica, a bolest se javljala ciklički u manjim ili većim epidemijama.

Procjenjuje se da je do 80-tih godina prošlog stoljeća, a prije nego što je cijepljenje protiv ospica uvedeno u rutinske programe cijepljenja na globalnoj razini, svake godine od posljedica ospica umrlo više od 2,5 milijuna ljudi. Usprkos postojanju i dostupnosti učinkovitog i sigurnog cjepiva, ospice su i dalje jedan od vodećih uzroka smrti u dječjoj dobi u svijetu. 2013. godine u svijetu je od ospica umrlo 145 700 osoba, većinom djece do pet godina starosti. Cjepivo protiv ospica u upotrebi je već oko 50 godina u SAD-u i 40 godina u Hrvatskoj (1968. godine uvedeno je u obvezni kalendar cijepljenja); ono je učinkovito i sigurno. U zemljama gdje je cijepljenje protiv ospica uvedeno u rutinski kalendar cijepljenja ostvareno je smanjenje oboljenja i posljedično smrti od ospica. Usprkos planovima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koji su eliminaciju ospica u europskoj regiji predvidjeli do 2015. godine, ista neće biti postignuta zbog nekoliko faktora poput pada cjepnog obuhvata (antivakcinalni pokret) i intenzivnih migracija, što održava virus ospica u cirkulaciji.

U Hrvatskoj je cijepljenje protiv ospica obvezno i uklopljeno u Program cijepljenja kojeg donosi Ministar zdravlja. Propisan je i cjepni obuhvat koji iznosi 95% za sve bolesti protiv kojih se cijepi. Ako u ciljnoj populaciji broj cijepljenih osoba protiv određene zarazne bolesti ne dostigne 95% broja osoba koje podliježu obveznom cijepljenju protiv te bolesti, potrebno je intervenirati i provesti dopunsko cijepljenje. U Hrvatskoj se od uvođenja cjepiva protiv ospica, postizanja i održavanja zadovoljavajućeg cjepnog obuhvata, u posljednjem desetljeću brojnost oboljelih od ospica sveo na pojedinačne importirane slučajeve i manja grupiranja.

Od početka prosinca 2014. godine registrirana je pojava ospica u Hrvatskoj. Do sredine veljače 2015. godine registrirano je ukupno 80 slučajeva. Prvi slučajevi posljedica su importacije virusa ospica iz zemalja u kojima također vlada epidemija ospica (Bosna i Hercegovina, Njemačka i Srbija), da bi se epidemija proširila na necijepljene članove obitelji. Najveći broj zaraženih je u Zagrebu. Epidemija još traje i svakodnevno se otkrivaju novooboljele osobe (necijepljene ili cijepljene samo jednom dozom). Kako bi se epidemija zaustavila, u dva navrata svi liječnici primarne zdravstvene zaštite, pedijatri i liječnici školske medicine pozvani su da na cijepljenje pozovu svu djecu u skrbi koja se nisu dva puta procijepila protiv ospica, a u dobi su kada su to već trebala učiniti. Također su ranom epidemiološkom intervencijom otkriveni necijepljeni obiteljski kontakti oboljelih te je organizirano cijepljenje uz senzibilizaciju populacije o kliničkoj slici ospica, načinu prenošenja i važnosti cijepljenja kao jedinoj mjeri zaštite.