Stereotipi o psihičkoj bolesti široko su rasprostranjeni u društvu, a opterećuju oboljelu osobu, članove njegove obitelji, ali i zdravstvene djelatnike koji se bave područjem mentalnog zdravlja. Strah je to od nepoznatog, od osoba koje su proživjele drugačija iskustva, a često je utemeljen na nedovoljnom poznavanju psihičkih simptoma, neznanju, neraspolaganju informacijama, pogrešnim stavovima i predrasudama.

Stigma, koju nosi bilo koji mentalni poremećaj ima negativne posljedice poput diskriminacije, samostigmatizacije i povlačenja iz društva oboljele osobe kao neuspješnih načina sučeljavanja sa stigmom koju prate strah i anticipacija odbacivanja. Osobe koje boluju od mentalnih poremećaja često imaju iskustvo doživljaja manje vrijednog selfa, što se slaže s mnogim navodima iz literature prema kojima veliki broj oboljelih internalizira stigmu te i zbog toga ima sniženo samopouzdanje.

Stigmatizacija dovodi do promjene u osjećajima, stavovima i ponašanju oboljelih osoba pa se uz nisko samopoštovanje, javljaju socijalno povlačenje, zanemarivanje, izostanak brige o vlastitom zdravlju – bilo psihičkom ili tjelesnom. Stigma je razlog što osobe sa simptomima mentalnih poremećaja izbjegavaju potražiti stručnu pomoć. Radi nezdravih stilova života, sklonosti pušenju cigareta, izostanku fizičke aktivnosti, pretilosti (što je djelomice posljedica učinaka nekih lijekova, često antipsihotika, antidepresiva), nezdrave prehrane (dijelom vezano uz manjkavu brigu, a djelom i zbog nižeg socio-ekonomskog standarda osoba posebice s teškim mentalnim bolestima koji često ne rade, nemaju mjesečna primanja) ugroženo je njihovo tjelesno zdravlje. Rezultati istraživanja pokazuju kako osobe koje boluju od psihičkih bolesti imaju kraći životni vijek od 15 do 20 godina. Diskriminacija dovodi do izostajanja traženja pomoći, zanemarivanja preventivnih aktivnosti, nesudjelovanja u preventivnim programima te do nepristupanja dijagnostičkim pretragama i tretmanu. Istraživanja ove pojave pripisuju posljedicama doživljene (aktualne) diskriminacije (npr. neopravdano odbijanje prijema u somatske bolnice ili anticipirane diskriminacije – kada osoba odustaje od traženja pomoći jer očekuje da će biti odbijena, gledana s prijekorom). Navedeno dovodi do stvaranja prepreka oboljelim osobama u pogledu općeg kliničkog oporavka tako da se njihove mogućnosti sužavaju i dolazi do daljnjeg pogoršanja zdravlja.

Ne treba zaboraviti da materijalno siromaštvo i socijalna marginalizacije čine pojedine aktivnosti i usluge nedostupne osobama s duševnim smetnjama (npr. odlazak na ljetovanje, zimovanje i slično). Dodatno negativnu percepciju osoba s narušenim mentalnim zdravljem često potenciraju objave u medijima vezane uz počinjenje kaznenih djela, upotrebljavajući stereotipne predodžbe oboljelih osoba i neadekvatne dijagnostičke klasifikacije. S obzirom na to da su mediji izrazito utjecajni u oblikovanju javnog mijenja i doprinose prihvaćanju pojedinca u socijalnom okruženju, pa tako i u stvaranju stigmatizacije, potrebno je što češće u javnosti isticati da osobe s mentalnim poremećajima mogu imati različite talente i interese, da njihova inteligencija ne odstupa od prosjeka te da mogu voditi kvalitetan i produktivan život uz neophodnu stručnu pomoć i podršku obitelji i društva. Najčešća posljedica medijske stigmatizacije je autostigma – oboljela osoba stigmatizira samu sebe, uz gubitak samopoštovanja, praćeno sramom i otuđivanjem te strahom od traženja psihološke pomoći u za to potrebnom trenutku. Stoga je potrebna intenzivnija suradnja stručnjaka za mentalno zdravlje i medija u provođenju i predstavljanju preventivnih programa za očuvanje mentalnog zdravlja i smanjenje društvene stigme.

Postoji nekolicina programa borbe protiv stigme i diskriminacije poput Europskog plan akcije za mentalno zdravlje koji se temelji na Deklaraciji o mentalnom zdravlju za Europu, a utemeljen je na činjenicama o važnosti mentalnog zdravlja za cjelokupno zdravlje, rasprostranjenosti mentalnih poremećaja, pronalaženju djelotvornih metoda liječenja, raširenosti stigme o mentalnim poremećajima i diskriminacije povezane sa psihičkom bolešću koja negativno utječe na traženje pomoći i otežava integraciju oboljelih u zajednicu nastojeći ih isključiti umjesto uključiti u život zajednice. Navedeno je pokrenulo mnoge države da mentalnom zdravlju daju prioritet u nacionalnim programima i pokrenu programe borbe protiv stigme na nacionalnoj razini. Smatra se kako su dobre usmjerene aktivnosti ka smanjenju stigme ujedno i najbolje te postižu najveće rezultate, dok kratkotrajne kampanje i intervencije ostavljaju malo traga na stavove i ponašanja populacije, a izostanak rezultata uzrokuje obeshrabrenje bolesnika.

Antistigma programi se temelje na razumijevanju kako su mentalne bolesti istovjetne svim drugim bolestima. Smatra se kako anti-stigma poruke trebaju biti upućene što brojnijoj publici, premda pojedine skupine imaju drugačije potrebe i doživljavaju bolest na različite načine. Iskustvo nas uči da su najučinkovitije aktivnosti koje su usmjerene posebnim potrebama ili skupinama (kao što su na primjer sami zdravstveni djelatnici).