Tema novog broja časopisa “Zdravlje za sve” su maligne bolesti pa nam recite gdje se trenutno nalazimo u borbi protiv malignih bolesti?

Kod nekih smo dijagnoza zadovoljni postignutim rezultatima, npr. vezano uz karcinom dojke. Godišnje se u našoj Klinici operira 1000 tumora dojke, što je preko 1/3 svih karcinoma dojke u Republici Hrvatskoj. Pratimo desetogodišnje preživljenje koje je na razini zapadnoeuropskih zemalja, a također i algoritme i protokole vodećih svjetskih klinika s kojima surađujemo. Iako je incidencija oboljelih u porastu, svi programi ranog otkrivanja doveli su do boljeg preživljenja, a pritom je važno naglasiti dostupnost novih lijekova svim pacijentima, iako je njihova cijena zabrinjavajuća. Za liječenje najčešćih dijagnoza formirani su timovi, a postoji i namjera osnivanja genetskog savjetovališta za testiranje BRCA1 i BRCA2 antigena koji predviđa razvoj karcinoma dojke. Zabrinjavajuća je cijena lijekova koju HZZO potpuno pokriva, a koja opterećuje i puno bogatije zemlje od Hrvatske. Što se tiče kolorektalnog karcinoma, on je jedina diseminirana bolest koja je izlječiva i onda kada ima metastaze u jetri, no preživljenje je unutar 60% što je manje od prosjeka zapadnoeuropskih zemalja. U studijama koje su provedene unazad 25 godina, uočeno je da smrtnost prati povećanje incidencije te je cilj da rezultati preživljenja budu bolji.

Kako komentirate činjenicu da je odaziv na ranu dijagnostiku karcinoma kolona malen?

Potrebne su godine i godine pristupa i truda u nekoj sredini da bi ona prihvatila programe ranog otkrivanja. Intenzivne kampanje za rano otkrivanje raka dojke rađene su 90-ih godina. Uz maksimalan angažman primarni je karcinom smanjen sa 25 mm na 21 mm, što znači da je bilo potrebno pet godina ulaganja u promociju da se tumor smanji za 4 mm, dok je u SAD-u tada novootkriveni tumor bio 11 mm.

Mislite li s obzirom na nizak odaziv na nacionalni program ranog otkrivanja raka debelo crijeva da bi nešto trebalo mijenjati u organizaciji ili provedbi postojećeg programa?

Problem je što ljudi ne vole ići na kolonoskopiju i hrvatsko društvo, u odnosu na neke druge zapadnoeuropske narode, još uvijek nije razvilo svijest o brizi za vlastito zdravlje. Potrebno je još puno godina rada da se postigne takva samosvijest u društvu.

Koje dijagnoze najmanje volite vidjeti u Klinici, koje imaju najlošiju prognozu i što je tome razlog?

Smještaj i kasno otkrivanje karcinoma. Primjer je karcinom gušterače koji se u 80% slučajeva javlja kao inoperabilan. Melanom je vidljivi tumor, ali je njegovo ponašanje vrlo nepredvidljivo te ne poznaje “pravila igre” koja se, primjerice, uočavaju kod nekih drugih tumora. Njegova incidencija je stabilna, dok se incidencija karcinoma želuca smanjuje, a incidencija karcinoma debelog crijeva i dojke se povećava.

Postoje li metode kojima bi se mogla prevenirati pojava karcinoma dojke?

Postoji testiranje BRCA1 i BRCA2 kod ljudi koji u obiteljskoj anamnezi imaju karcinom dojke. Ukoliko je nalaz pozitivan, žena će u 90% slučajeva razviti bolest. Da se bolest ne bi razvila, zdravim ženama se dogovorno, nakon reproduktivne dobi, mogu odstraniti dojke i napraviti rekonstrukcija plastičnom operacijom. Genetska dijagnostika važna je i za rano otkrivanje karcinoma debelog crijeva. Te su metode vrlo sofisticirane i skupe pa se navedeni proces sporo kreće, ali siguran sam da će jednog dana zaživjeti.

Imate li pozitivna iskustva u području takvih preventivnih operativnih zahvata kod karcinoma dojke?

Da, nakon što su ljudi obavili testiranje, a kod nas postoji i psihoonkološka ambulanta za savjetovanje. Na žalost, ukoliko ne postoji tumor, ne postoji niti kirurška indikacija. U našoj sredini još uvijek nije prihvaćena praksa kirurškog zahvata ukoliko se tumor nije razvio, međutim, nadam se da će se to s vremenom promijeniti. Važno je reći kako je BRCA pozitivno 10% žena, što znači da bismo od 1000 operiranih tumora 100 žena mogli operirati preventivno te one ne bi u budućnosti razvile bolest. Moramo naglasiti financijski značaj ovakvih zahvata jer samo kemoterapija po jednom pacijentu iznosi 300.000,00 kn te bi se na ovaj način mogle postići značajne uštede. Posebno nas zabrinjava pojava novih pametnih lijekova koji bi naš Fond, prema izračunima, mogli koštati dodatnih 6 milijuna dolara za sljedeću godinu, a taj bismo novac mogli preusmjeriti na neke druge investicije, npr. za kupnju Da Vinci robota, novog CT-a i utrošiti na edukaciju pet novih timova u Clevelandu.

Budući da imate istovremeno ulogu i stručnjaka i ravnatelja, kako uspijevate pomiriti te dvije funkcije?

Svjesni smo da je financijska situacija u zemlji teška, ali moram priznati kako mi nismo osjetili značajne probleme u vezi s tim u posljednje dvije, tri godine, unatoč rezanju limita potrošnje. Naš zdravstveni fond troši jako puno novaca na onkološku problematiku i ustupljeno nam je dovoljno resursa. Nitko od naših pacijenata nije osjetio teret krize, svi su dobili pametne lijekove, kemoterapiju i zračenje. Samo servisi naših triju linearnih akceleratora koštaju 3 milijuna kuna godišnje. Smatram da bi o našem zdravstvenom sustavu trebalo govoriti u afirmativnom smislu jer je većina bolnica u Hrvatskoj bolja od drugih bolnica u Europi.

Radite li na nekim novim projektima?

Kontinuirano se razvijamo u znanstvenom smislu, a trenutno nam je najvažnija genetika. Surađujemo s epidemiolozima i s Institutom “Ruđer Bošković”. Naša matična kuća je KBC “Sestre milosrdnice”, s čijim stručnjacima postoji trajna suradnja. U posljednje smo vrijeme osjetili razne turbulencije zbog smjenskog rada i dežurstava, no pacijenti zbog toga nisu bili zakinuti. Kod nas zapravo ne postoji lista čekanja za operaciju.

Postoji li lista čekanja za dijagnostiku?

Važno je naglasiti postojanje trijaže. Ukoliko se u kirurškoj ambulanti postavi sumnja na patološki proces, za jedan dan se obavi kompletna dijagnostika i pacijent dobiva termin za operaciju. To se zove one – day klinika. Operacija kolorektalnog karcinoma obavlja se unutar sedam dana od postavljanja dijagnoze. Pacijenti koji su ranije operirani naručuju se na kontrolne ultrazvučne preglede za 6 do 12 mjeseci. Liste čekanja su puno manje, nego što se priča.

Kakav pristup zauzimate prilikom informiranja osobe da boluje od karcinoma i pružate li psihološku pomoć pacijentima?

Razvijena je suradnja sa psihijatrima iz Vinogradske bolnice koji dolaze u Kliniku, a pacijente također šaljemo u psihijatrijske ambulante. Godine rada s onkološkim bolesnicima promijene pogled na takve životne pojave. Naročito je teško kada imate pacijente mlađe dobi koji se, na žalost, javljaju sve češće.

Kako se nakon toliko godina rada nosite sa smrću pacijenta?

Jednako kao i prvi dan. Kaže se da se na stres čovjek ne može zaista priviknuti, već samo misli kako se na njega privikao.

Imate li vi kao stručnjaci psihološku potporu?

Ne, nemamo. Ali svi na kirurgiji se bave nekim sportom i to je neka vrsta ispušnog ventila.

Koliko je Klinika za tumore osjetila spajanje sa KBC “Sestre milosrdnice”?

Klinika za tumore bila je samostalna od 1968. Godine pa ovo pripajanje predstavlja veliku promjenu. Naravno da je trebalo vremena da se naviknemo na nju. Za sada sve dobro funkcionira i svjesni smo da je taj potez napravljen s ciljem postizanja ušteda u zdravstvu. Normalna je pojava da unošenje svake promjene uzrokuje određena negodovanja, međutim kvaliteta rada i dalje je zadovoljavajuća, osobito s obzirom na uvjete u kojima se nalazi naša Država.

Jesu li ovim pripajanjem uistinu postignute uštede?

Tu informaciju treba tražiti u Upravi KBC-a “Sestre milosrdnice”. Mi nismo osjetili poremećaje u radu.

Postoji li univerzalna prevencija za sve maligne bolesti?

Ne postoji jer nije definirana etiologija tumora. U nastajanju tumora važna je i genetika i egzogeni faktori pri čemu dolazi do poremećaja DNA. Razvojem farmaceutske industrije i napretkom medicine raste broj izlječenja i preživljenja te se produljuje životni vijek. Svaka iduća generacija pametnog lijeka dovodi do sve većeg produljenja života oboljelih osoba.

Postoji li paralelnost ili diskrepancija između razvoja dijagnostike i razvoja terapije?

Razvoj terapije je ubrzan, a time i mogućnosti liječenja i razvoja novih lijekova. Mislim da u tom smislu dijagnostika ne prati terapiju. I danas se u dijagnostici koristi ultrazvuk, kao i prije 25 godina. Naravno, on je danas bolje rezolucije, ali tehnika je ista. CT također postoji od 70-ih godina i on je danas unaprijeđen i omogućava višeslojni prikaz. Ono što u posljednje vrijeme predstavlja veliku novinu je PET CT, ali i on je limitiran. On nam omogućuje 90%-tnu točnost kao i sve ostale metode, ali puno pomaže u praćenju i terapijskom dijelu onkologije.

Mislite li da je ipak najbitniji rad na ranom otkrivanju?

Mislim da ćemo se za 10-tak godina oslanjati na genetska testiranja i postojat će genetski markeri kojima će se otkrivati bolesti. Smatram da je genetika budućnost onkologije.

Što mislite o tzv. univerzalnim lijekovima, npr. sodi bikarboni, za liječenje tumora koji se propagiraju putem medija?

Mi kao nacionalno središte za tumore slijedimo isključivo standardne algoritme liječenja. Naravno da smo upoznati s postojanjem alternativnih metoda, ali one ne smiju zamijeniti konvencionalno liječenje.

Što možete poručiti čitateljima kako ne bi postali vaši pacijenti?

Možemo samo raditi na ranom otkrivanju. Dobro je što se osnovna dijagnostika vrši kroz domove zdravlja, nakon čega se pacijenti upućuju u velike centre. Ministarstvo zdravlja planira osnovati centre za bol u kojima će se liječiti puno bolesnika sa jednom dijagnozom.

Kako vidite ulogu liječnika obiteljske medicine?

Je li ona dovoljna u motivaciji pacijenata? Dužnost i posao liječnika obiteljske medicine je briga o povjerenom pacijentu. Svatko od njih bi sustavno trebao pratiti tko je u rizičnoj grupi, tko treba na koju pretragu, postoji li obiteljska povezanost tumora. Upravo bi oni trebali obavljati posao pozivanja pacijenata na rane preglede.

Kako ćete obilježiti mjesec borbe protiv tumora?

Borba protiv tumora kod nas se svakodnevno obilježava. Organiziranje događanja kao što je Dan narcisa povećava osviještenost ljudi, a dokaz je što su nakon toga naše ambulante duplo punije. Drago nam je pronaći barem jednu osobu koja nije namjeravala doći na pregled, a mi smo je na to potakli.